Iznova kriknuše vrane: nikad više!

Pisati u žanru glazbene kritike o umjetničkom izrazu u neprestanim metamorfozama istovremeno predstavlja užitak i napor.

Rečenice o prethodnim albumima, dugogodišnjoj karijeri, zajedničkim
projektima s drugim glazbenicima, ili ‘interpretacije konceptualnog
sadržaja’ čine se suvišnima pri susretu sa svakom sljedećom formom.

“Let England Shake“, osmi studijski album PJ Harvey, karakterizira upravo takva singularnost. Zar to poigravanje s ‘riječju kritike i avangardnim zvukom’ ne čini i jednu od ‘perifernih konstanti’ u njenom glazbenom stvaralaštvu? Odakle zapravo izvire taj ‘poetički otpor’?

‘Granice su uvijek negdje drugdje’, mogao bi glasiti naslov recenzije za svaki album iz njene ‘začudne diskografije’ i popratnu ‘kostimografiju’, za pokrenute bujice imaginarnog njenim rasponom glasa i istančanim autorskim rukopisom, na trenutke hermetičan i minimalistički, no već drugi tren strastven i potresan.

Kultni status PJ Harvey nije izgradila stvarajući glazbu za obožavatelje, slijedeći isprobani recept prilagodbe i provokacije. Ona stvara radi stvaranja samog, istražuje, izumljuje iz proturječnosti. Ona izvrće stereotipe i reprezentacije ženskosti, izaziva divljenje i zbunjenost. Ona je krhka i začahurena, inspirativna i razorna muza Euridika. I kada ste pomislili da ste se uspjeli približiti svijetu koji stvara, Polly Jean opet vješto izmiče.

Ta neuhvatljivost, nesvodljivost na specifični glazbeni žanr, paradoksalno je pak približava heterogenoj praksi performansa, nalik na izvedbe Laurie Anderson, ako želite. Od frenetične garažne rike i parajućih distorzija gitara, punk bluesa, elektronike i umjerenog popa, opjevanih žudnji, majčinstva i boli, do Prvog svjetskog rata, poezije i instrumentalizacija u maniri Arva Pärta, Harvey predano rastavlja i iznova konstruira glazbeni identitet, heterogenu singularnost svog umjetničkog potpisa (npr. ”Is This Desire”, ”Rid Of Me”, ”Stories From The City”, ”Stories From The Sea”).

Sniman u rodnom Dorsetu u crkvi iz 19. stoljeća, uz dugogodišnje prijatelje i glazbene suradnike Johna Parisha i Micka Harveya, a najavljen prošle godine r’n’r performansom s naslovnom pjesmom u The Andrew Marr Show pred bivšim britanskim premijerom Gordonom Brownom u publici, album “Let England Shake” nije puka politička provokacija od strane PJ Harvey. To je čin poetičkog otpora, odgovorni izazov i idiosinkratična invencija, čime naprosto ne teži izraziti neizrecivo, budući da ionako izriče mnogo.

Kao provodni motiv albuma pojavljuju se Prvi svjetski rat i nacionalna povijest Engleske, no u spiralno izvrnutom ‘poretku’, gdje iza nakupina elegičnog tona nailazimo na apokaliptični sadržaj, s gotovo impresionističkom dimenzijom folk rock tonova (klavijature, bubnjevi, električne gitare, udaraljke, pljeskanje, ‘autoharp’).

Već nas vizualni dizajn albuma, uz dojmljive fotografije PJ odjevene u dugu crnu haljinu s kosom formiranom u pera, što prate izlazak albuma na njenim službenim stranicama, uvlači u lanac intermedijalnih asocijacija ‘iz naftalina’, kao što su primjerice “Gavran” (1845.) E.A.Poea ili “Žitno polje s vranama” (1890.) Vincenta Van Gogha, potičući nepredvidljiv rad imaginacije.

Uz opise prostora iz internacionalne kulturne geografije (Engleska, Turska, Australija) i nacionalne povijesti, “Let England Shake” neodoljivo priziva u sjećanje opus The Poguesa (s naglaskom na imaginarij irsko-američke povijesti), iako su glazbeni krajolici kojima se Irci i PJ Harvey kreću miljama udaljeni.

Kakva je, dakle, Engleska kroz dvanaest skladbi s “Let England Shake”? Zamršeno zapletena u kolonijalnu prošlost, zastrašujuća ratna bojišta, surov krajolik, slavu izgrađenu na stradanju. Eterični glas PJ Harvey na trenutke otvara niše za prodor nade i volje za životom u razočaranje, bijes i susret sa smrću, razbijajući naizgled mračnu atmosferu, dok kanalima vaše ‘glazbene enciklopedije vokala’ istovremeno odzvanjaju podsjetnici na promukle ili visoke tonove Pixiesa, Karen O i Björk.

No njezina Engleska pronicljivo anticipira ovo i svako sljedeće tumačenje, neovisno o tome radi li se o povlačenju paralela između epskih bitki američkog rata za neovisnost, Prvog svjetskog rata ili aktualnih internacionalnih ‘urbanih bojišta’, užas se ponavlja, uz izvjesne razlike sofisticirano sažet u ekspresionističke pjesničke slike. Za mnoge obožavatelje ovakva vrsta eklekticizma možda ipak izazove suzdržanost, mlaki odgovor na ‘još jednu fazu’ u Harveyinoj karijeri. Ali na putu prema kome, čemu? Ne izranja li i ovdje iznova proces stvaranja u prvi plan?

Šesta skladba “On Battleship Hill“, kao izravna referenca na Galipoljsku bitku iz 1915. godine, ističe se kao vokalno najpoetičnije ostvarenje PJ Harvey s ovog albuma, prekrasni visoki raspon nježnih ženskih tonova sablasno lebdi niz vjetar nad opustošenim krajolikom uzaludnog stradanja, dok sljedeća skladba “England” impresionira umetnutim ženskim napjevom (navodno bugarskim), nalik na vježbe s pozornice ‘modernističkog kazališta kuge’.

Struktura “The Glorious Land” zanimljiva je pak zbog upletanja zborskog dozivanja i odgovora, te efektno ubačenom dionicom tzv. vojne budnice (‘reveille’) na početku i završetku skladbe.

Dašak muziciranja s njenih prethodnih albuma (“To Bring You My Love” ili “Uh Huh Her“) nalazimo u “Bitter Branches“, dok “Written On The Forehead” sadrži odlično ukomponiran citat iz reggae klasika “Blood And Fire”, a “Words That Maketh Murder” referiraju na stihove Eddieja Cochrana o “United Nations” iz “Summertime Blues”.

Završna skladba s albuma “The Colour Of The Earth“, zapravo duet Micka Harveya i Polly Jean, priziva folk tradiciju engleskih bardova, što simbolički korespondira sadržaju naracije o razasutim kostima vojnika (pripadnika ANZAC-a) na ranije spomenutom bojištu u Turskoj.