Chris Cornell
Higher Truth
Datum izdanja: 18.09.2015.
Izdavač: Universal Music
Žanr: Acoustic, Folk, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nova pjesmarica Chrisa Cornella nazvana “Higher Truth“, hvala njemu samome, nije katastrofa poput krize srednje godina uobličene u glazbenom potonuću, prethodnom albumu “Scream“.
Međutim, redom četvrti solo album jednog od najboljih vokala otkad je pjevanja, ni ne ostavlja pretjerano impresivan dojam. Chris Cornell još uvijek glazbeno puno bolje djeluje kad su uz njega gitaristi Tom Morello (Audioslave) te pogotovo Kim Thayil (Soundgarden) kao i svi ostali članovi navedenih Cornellovih bivših/sadašnjih bendova.
“Higher Truth” se idejno nastavlja na prethodni live album “Songbook”, objavljen 2011., a na kojem je Cornell sastavio presjek svog kataloga, naravno u akustičnom izdanju. Nova, autorska glazba u sličnoj, ako ne istoj varijanti, funkcionira daleko lošije od spomenutog ‘best ofa’.
Album počinje obećavajuće, kako glazbeno tako vokalno, s mandolinom i sintetičkim gudačima (nije da nije mogao angažirati prave) na “Nearly Forgot My Broken Heart” te tradicionalnim folkom na “Dead Wishes“. Dojam se kvari već na trećoj stvari “Worried Moon” gdje je u suradnji s famoznim producentom Brendanom O’Brienom (Soundgarden, Audioslave, Bruce Springsteen, Neil Young, Mastodon…) izvrsnu roots glazbu začinio iritantnim loopovima. Da se ovdje ne radi o rock vokalu s dugogodišnjim stažom, čovjek bi slobodno mogao proći kao svježa novomilenijska MTV zvijezda, a potencijalni disco hit na kraju albuma “Our Time In The Universe” samo dodatno pojačava taj dojam.
Proljetno-jesenski Nick Drakeovski ugođaj na “Through The Window” jedan je od spasitelja albuma. No teško se oteti dojmu da bi Drake temeljni akord sigurno razradio do savršenstva dok ga Cornell neinspirativnim vokalnim linijama vodi gotovo u banalnost. “Murder Of Blue Skies” je uz električnu gitaru i odličan Cornellov glas također obećavajuća, no loopovi je pretvaraju u radiofoničnu besmislicu.
Ovakvo ‘moderniziranje’ roots glazbe odvsirane, naravno, tradicionalnim instrumentima potpuno je pretenciozno i za pedeset godina teško da će zvučati bezvremenski, kao što danas recimo zvuči “Pink Moon” spomenutog Drakea, već će jednostavno asocirati na popularnu glazbu post-modernog doba. Osvježenje je stoga na naslovnoj i najboljoj pjesmi na albumu čuti pravi bubanj.
“Higher Truth” asocira na The Beatlese, prožeta je interesantnijim pa tako i pamtljivijim vokalnim linijama, a također je krase i prozračna, oslobađajuća atmosfera nad koju se poput kolosalnog tmurnog oblaka nadvija kratka kakofonija, na samom kraju kao mačem odsječena.
“Let Your Eyes Wander” produhovljena je klavirska pjesmica na kojoj se tek naslućuje itekako poželjan melotron dok je “Only These Words” blijeđi pokušaj energičnijeg akustičnog folka. Vrijedi svakako spomenuti kako se među bonus pjesmama nalazi, uz “Higher Truth” daleko najbolja pjesma na albumu “Wrong Side” koja je slobodno mogla nadomjestiti barem dvije ili tri akustične baladurgije sa službene liste. Interesantan je i bonus remix već spomenute polucupkajuće orijentalne “Our Time In The Universe” koja bi sigurno zvučala fantastično da ju je odsvirao pravi cjeloviti bend.
Sve u svemu, gotovo svaka pjesma ima nešto vrijedno slušanja, no s druge strane gotovo nijedna nije baš ni impresivna. Najveći Corenellov nedostatak na ovom albumu je izostanak osjećaja za melodiju, unatoč dosta dobrom i često emotivnom vokalu. Previše pjesama tako nalikuje jedna drugoj i poneki naslovi uopće ne bi nedostajali da ih se izostavilo odnosno, na repertoaru se tako mogla naći i bilo koja banalna akustična pjesma koju je Cornell ikad napravio.
No pravi fanovi mu sigurno neće previše zamjerati, ponajprije zbog iskrene emotivnosti. Ako je vjerovati staroj narodnoj “Sto ljudi, sto ćudi” Cornellove iznesene emocije negdje će nekoga u svakom slučaju dirnuti.
Tekst: Ivan Miočić
