Iznadprosječno inteligentna muzika

Nastala u velikoj ekspanziji britanskog neoprogresivnog rocka početkom osamdesetih (točnije 1982. godine), skupina IQ nije baš dostigla popularnost kakva joj je realno tada a i svih kasnijih godina pripadala.

Uostalom, iz plejade u ono vrijeme mladih bendova tog usmjerenja, zvjezdane trenutke istinske slave doživjeli su tek, najviše Marillion i, nešto manje, Asia.

Dok su IQ, pa možemo spomenuti i još neke vrlo dobre istostilske bendove, npr., Pendragon i Pallas, nekako bili manje prihvaćeni od publike koja je ‘živjela’ za tu i takvu muziku, ukorijenjeju u desetljeće i više ranije. Neki će sigurno reći da nisu bili toliko kvalitetni, pa je to razlog što su elativno zanemareni, a ja bih još dodao da je problem bio možda i u tome što su ‘pogodili’ pravo vrijeme, ali ne i mjesto.

Ipak, sve te godine IQ, pa i ovi ostali spomenuti, i još neki nespomenuti bendovi, imali su i imaju svoju publiku, što dokazuje da i dan danas djeluju, odnosno da postoji interes za njih. Materijal IQ-a koji ćemo ovdje analizirati doduše nije novi, ali dolazi iz, pa možda čak i ponajboljeg razdoblja benda – početka devedesetih.

Radi se, naime, o koncertu održanom u Statdhalleu u Kleveu, Njemačka, održanom 12. lipnja 1993. godine, i to u sklopu turneje kojom je promoviran iste godine objavljen “Ever”, album snimljen s povratnikom za mikrofon – Peterom Nichollsom. Da ne bi bilo zabune i da netko ne pomisli drukčije, ovaj je koncert već objavljen, i to 1996. godine pod istim imenom, ali u VHS/CD-formatu.

Jasno je da je najveća razlika između tog i ovog novog izdanja u zvuku i kvaliteti slike, koji su dovedeni gotovo do savršenstva, u skladu s današnjim normativima. To se možda i najbolje može uočiti pregledom i usporedom s nekim naslovima s istog koncerta ponuđenih na bonus discu, no o tome nešto kasnije.

Što se tiče koncertne izvedbe, tu nema razlike među naslovima; IQ je sjajno odradio ovaj koncert, na kojem ne treba očekivati spektakularnu scensku produkciju, ‘headbanganje’ ili možda preveliko izbacivanje emocija od strane svih sudionika ovog ‘događaja’. Pa se tako, možda, u kadrovima kada se prikazuje bend, stječe dojam da je feedback publike mizeran, nepostojeći, no kada se kamere fokusiraju na nju, jasno je da nastup doživljava krajnje emocionalno i maksimalno je ‘uključena’ u koncert.

Ljubiteljima posebnosti ovdje je ponuđen tek jedan zanimljiviji detalj, i to u pjesmi “The Eneny Smacks“, u kojoj se Peter ‘oblači’ u masku sličnu Michaelovoj iz “Noć vještica”, a kasnije navlači i plašt ‘smrti’.

No oni koji uživaju u neoprogresivnom rocku i samo to im je na pameti, nešto spektakularno niti ne očekuju, a jedino što je važno, savršen muzički performans, to su dobili. Sat i četrdeset pet minuta IQ-ovci sviraju bez ijednog propusta i svojim obožavateljima nude mogućnost da ih vide u najboljem mogućem svjetlu.

Barem što se tiče sadržaja prvog diska, jer drugi i nije baš takav. Naime, na njemu je nekoliko, tehnički gledano im slušano, vrlo loših snimaka, poput dviju ‘ekstra’ pjesama s istog koncerta u Kleveu, a još su katastrofalnijeg sounda i slike one iz Tilburga, s koncerata iz siječnja i rujna iste godine s iste turneje, za koje se opravdano može postaviti pitanje što tu uopće rade.

Pa zato, nakon sjajnog dojma kojeg ostavlja ‘glavni’ disk, ovaj drugi ne bih baš previše preporučio. Barem ne u količinama koje nadilaze čisto onako informativni karakter.

Preciznije, barem ne dio s koncertnim pjesmama, jer polusatni “Scenes from the Day” nudi pregršt zanimljivih, današnjih dojmova pjevača Petera Nichollsa i inženjera projekcije Andya McEvoya, a vezanih na, sada već petnaest godina star koncert. Isto tako, tu je i, meni, nezanimljiva, galerija slika s koncerta, te još jedan poučan dio, ‘IQ Family Tree‘, koji nudi kompletan pogled na nastanak IQ-a.

Odnosno, kada su, kako i gdje počinjali njegovi članovi, koliko su bili u bendu i gdje se, ako više nisu u njemu, sada nalaze. Tako da i ovaj, nazovimo ga popratni dio, ima svojih vrijednosti, ali nije nužno previše se s njim ‘ natezati’.

Bitniji je onaj prvi, koji je dokazao da IQ apsolutno zaslužuje svoje mjesto među legendama neoprogresive, među bendovima koji su iz Velike Britanije nastavili (uspješno) prenositi muziku kakvu su utemeljili fenomeni kakvi su Pink Floyd, ELP, King Crimson, Yes, Genesis i još neki.