Izmutirane psihodelične balade

    2486

    The Mars Volta

    Octahedron

    Datum izdanja: 19.06.2009.

    Izdavač: Mercury Records / Universal Music

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Since We’ve Been Wrong
    2. Teflon
    3. Halo Of Nembutals
    4. With Twilight As My Guide
    5. Cotopaxi
    6. Desperate Graves
    7. Copernicus
    8. Luciforms

    Nakon godine i pol dana, teksaški luđaci iz El Pasa priredili su nam novo iznenađenje u vidu novog albuma “Octahedron” koji je potpuno drugačiji od svega što su napravili do današnjeg dana. Dugo vremena su najavljivali da će im sljedeći album biti akustičan, što nije točno, ali nije niti pretjerano daleko od toga.

    Već na prvi pogled se može primijetiti da su Omar Rodríguez-López i Cedric Bixler-Zavala ponovno zabrijali po svom, budući da su napravili najkraći album u karijeri The Mars Volte jer “Octahedron” traje svega 50 minuta, dok svi ostali, izuzev prvijenca, traju debelo preko 70 minuta.

    Druga stvar je sam zvuk benda koji je ovdje drugačiji nego što smo navikli od njih. Nema previše bijesa, razbijanja glasnica, gitara i bubnjeva, nema istraživanja granica progresivnog rocka, nema energije kojom su zapalili svijet za sebe, osim u singlu “Cotopaxi” koji je najavio cijeli album, a to je, budimo iskreni, samo prosječna stvar u odnosu na sve dosad snimljeno od strane The Mars Volte.

    Taj melankolično-psihodelični smiraj nije se dobro uklopio u cijelu priču koju su složili jer su ovdje balade mnogo slabije i jednostavnije nego što su to primjerice bile pjesme “Televators” ili “The Widow” s prva dva albuma. Tek se od sredine prema kraju osjeća lagani uspon k progresivnijim temama, ali to nije dovoljno za fanove benda koji svakim albumom žele da se granica njihovog ludila proširi.

    Muziku podržava

    Kreativno ludilo koje drži dvojac Omar/Cedric lagano puca po šavovima, barem to tako izgleda sa strane jer je Omar Rodriguez-Lopez u zadnjih godinu dana izdao 7-8 solo albuma koji uopće nisu vrijedni spomena (možda tek pojedine pjesme, ali su i one više iznimke nego pravilo), dok mu je Cedric Bixler-Zavala povremeno pomagao u tim debaklima. Zajedno su ponovno okupili The Mars Voltu i, na žalost, krenuli istim stopama daljnjih neuspjelih eksperimentiranja u kojima su izgubili svoju glavnu osobinu, a to je neizreciva energija.

    Nije da nema dobrih pjesama na “Octahedronu”, ali one su izgubljene između niza meditativnih tonova koji uspavljuju slušatelja. Kada je većina takvih pjesama, teško se uočavaju one genijalne, poput već spomenute “Cotopaxi” koja je u Britaniji već proglašena najboljom skladbom na svijetu ili “Copernicus” koja od svih balada zvuči najsuvislije, vrijedno službenog izdanja.

    Ostalo je, na žalost, parodija The Mars Volte samih sebe gdje su u želji da budu drugačiji, originalniji i svježiji postigli suprotan efekt jer zvuče sterilno, anemično i neinspirativno što je loše za svaki bend, a pogotovo bend tipa The Mars Volte koji je (bio) spreman uraditi nemoguće.

    Okrenuta dobitna formula s nizom nabrijanih pjesama + jedna do dvije balade u nizu balada i tek s jednom ‘brijačinom’, nije donijela novu krv u život benda, već će im i ovaj album biti mrlja u karijeri, kao što je to djelomično i “Amputechture“, da ne spominjem “Scabdates“.

    Možda bi i oni trebali uzeti godinu, dvije potpune pauze od glazbe kao što je to uradio i The Coral, jer s 5 studijskih albuma The Mars Volte i desetak samostalnih radova ne možeš uvijek biti svjež i inovativan, a u slučaju The Mars Volte je to neophodno, budući da su oni jedni od rijetkih kojima se ne vidi granica do koje mogu doprijeti jer njihovo kreativno ludilo je neizmjerno.

    Muziku podržava