Izliječena je As I Lay Dying duša

    1131

    Wovenwar

    Wovenwar

    Datum izdanja: 05.08.2014.

    Izdavač: Metal Blade Records

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Foreword
    2. All Rise
    3. Death to Rights
    4. Tempest
    5. The Mason
    6. Moving Up
    7. Sight of Shore
    8. Father Son
    9. Profane
    10. Archers
    11. Ruined Ends
    12. Identity
    13. Matter of Time
    14. Prophets
    15. Onward

    Dajte zamislite koja bolesna situacija – vaš pjevač, čovjek s kojim ste dijelili i pozornicu, i hotelsku sobu i bus na turneji, odjednom bude optužen za naručivanje ubojstva.

    I to koga? Vlastite supruge! Tim Lambesis navodno nije do toga
    došao samo tako, već je bio izigran (njegove riječi), odnosno napumpan
    svakojakim preparatima za body building (riječi druge strane) koji su mu
    pomutili um.

    Sve to članovi njegovog benda As I Lay Dying morali su gledati sa strane, čuditi se, ne vjerovati, a vjerojatno i odgovarati pred zakonom jer im nisu svi vjerovali da baš nisu imali pojma što se sprema. Naravno, bend su napustili odmah nakon što je sve izašlo u javnost (osim bubnjara koji od 2006. ipak ima ponešto vlastičnih prava na bend zajedno s ozloglašenim pjevačem).No, svi zajedno nisu odlučili (a možda nisu imali ni zakonski pravo) promijeniti pjevača, već su pokrenuli novi bend – Wovenwar, i osjetno se maknuli od onoga što su radili u AILD. Naravno, album prvijenac obilježen je njihovim odličnim gitarama, pokojim metalcore riffom, ali novi pjevač – Shane Bay, inače pjevač Oh, Sleeper, unio je nešto dijametralno suprotno od onoga što dosadašnji fanovi očekuju i misle. Čovjek je od jednog metalcore benda napravio melodični rock bend s izrazitim metal zvukom i sličnim aranžmanom.

    Moguće da su tipična popastična “All Rise” ili “Death To Rights” s kombinacijom skandinavskih gitara i pjevnog refrenčića djelovale tipično na samom početku, ali kroz 15 pjesama album se zbilja penje kroz kičmu.

    Muziku podržava

    Tek na “Tempest” se pojavljuju prvi vriskovi, pa se vraćaju na “Profane” i “Archers” i pokazuju kroz ovih 50-ak minuta postižu bolji efekt, jer povremeno daju tu dodatnu notu i ispadaju posebnije, konkretnije i potrebnije.

    Gitaristi se i dalje drže svojih riffova (svaka čast na “Identity” i “Matter of Time“) pa skačemo između njihovog prvog benda i jednog Triviuma, i onda se dogodi “Prophets“. Pjesma koja, ako izuzmemo outro “Onward”, zatvara album i predstavlja epsku pop pjesmu (paradoks sličan pop-punku) jer počinje akustično, prelazi u nabrijavajući riff i otplovi u neke drugačije i nepoznate vode za ovakva imena i ovakve žanrove.

    Colin Richardson je to odlično izmiksao, a dečki su se maknuli od očekivanja koliko god su mogli (pa čak i akustičnom laganicom “Father Son“) i postigli nešto što zbilja nisam očekivao. Puno rockerskiji i melodičniji As I Lay Dying, a da zvuči zanimljivo i zavlači se pod kožu.

    Zašto su odlučili na tako drastični vokalni zaokret – ne znam. Nadam se samo da se nisu preplašili da će i novi pjevač radi gnjevnog izričaja u nekom trenutku popizditi i nekog od njih zaklati u snu dok putuju nekim bespućima svijeta.

    Muziku podržava