Izgubljene vrane poletjele u visine

Bila je to 2000. godina kada se u CD shopovima pojavio dvostruki album Jimmyja Pagea “Live At Greek”, snimljen za vrijeme turneje po Grčkoj potkraj 1999. godine sa članovima benda The Black Crowes. Kao veliki fan Zeppelina taj sam album odmah nabavio i ostao zatečen.

Naime, tada sam prvi put pažljivo slušao ‘Crne vrane’ i fascinirao se, kako njihovom svirkom, tak i interpretacijom klasika Led Zeppelina, pa i samim vokalom Chrisa Robinsona koji nesumnjivo podsjeća na Roberta Planta. Taj album mi je bio dobar poticaj da se bolje upoznam s njihovim autorskim radom i dublje proniknem u problematiku njihova opusa.

Sada je kraj 2006. godine i The Black Crowes su na tržište izbacili dvostruki album naziva “The Lost Crowes” koji sadrži upravo ono na što naziv sugerira. Dva izgubljena albuma s početka i kraja devedesetih godina, dva albuma koja su strpljivo čekala svoju priliku u nekom mračnom podrumu sve dok Robinson i ekipa nisu odlučili otpuhnuti s njih prašinu i pustiti ih u svijet.

“The Band Sessions“, naziv je prvog diska snimljenog 1997. godine u studiju Atlanta’s Purple Dragon i Ocean Way studiju iz Nashvilla. Materijal je snimljen po završetku turneje kojom su promovirali svoj tada posljednji album “Theree Snakes And One Charm”.

Očito je kako su u to vrijeme bili puni pozitivne energije, inspiracije i volje za svirkom jer materijali koji su na prvom CD-u zabilježeni zvuče izvrsno. Moji favoriti s prvog diska su: uvodna “Paint An 8“, “If It Ever Stops Raining“, akustična balada “Wyoming & Me” prožeta duhom šezdesetih te “My Heart’s Killing Me” i zaključna “Peace Away“.

Drugi disk pod naslovom “The Tall Sessions” sadrži ukupno 16 skladbi snimljenih krajem 1993. i početkom 1994. godine u Conway studiju u Los Angelesu. Pjesme su nastale u razdoblju između njihova dva najveća ostvarenja, drugog studijskog albuma “The Southern Company And Musical Companion” i ključnog “Amorica”.

Ustvari, moglo bi se kazati kako su u tom razdoblju The Black Crowes dosegli svoj kreativni vrhunac, jer su svi ostali albumi koje su snimili nakon “Amorice”, a snimili su krasnih materijala, kvalitetom bili iza dva spomenuta remek-djela.

Dakle, “The Tall Sessions” nam prezentira Vrane u svom naponu snage, stoga i ne čudi kako je broj skladbi uvrštenih na ovom disku brojem skoro duplo veći od prethodnog CD-a. Zapravo, broj je pjesama koje su izvorno snimljene puno veći, čak preko 30 skladbi. No, zbog tehničkih zapreka i racionalizacije nije ih bilo moguće sve uvrstiti na jedan CD pa je 16 najboljih izvađeno i objavljeno.

Kombinacija snažnih rock tema (“Evil Eye“, “Cursed Diamond“, “London P25“, “Song Of The Flesh“…), predivnih balada (“Feathers“, “Low Down“, “Descending“…) i Zeppelinskog instrumentala (“Sunday Buttermilk Waltz“) dovodi vas u nedoumicu oko toga koji ćete disk prije slušati, koji će vam biti draži i koji će se češće slušati.

Ovaj album definitivno nije namijenjen samo fanovima (to govorim iz vlastitog iskustva), jer sadrži previše kvalitetnih pjesama koje se ne mogu ignorirati niti ne zavoljeti na prvo slušanje.