Izgubljene u noći

Klasiku je teško približiti mlađim generacijama, a kada se ide sastavljati takav album onda to postaje pravi izazov i potrebno je biti izuzetno oprezan, odnosno imati jako dobro razrađenu ideju.

A ona se u ovom slučaju rodila u ruskom St. Petersburgu na White Nights
festivalu, kada su se susrele Helena (violončelo), Viola (viola), Miss
E. (violina) i Scarlett (violina), upuštajući se u gudačku avanturu
zvanu Eklipse.Kvartet je poprilično tajanstven, ne otkriva previše o sebi, no oni koji su ih imali prilike gledati, opisuju ih kao glamuroznu, sexy i zavodljivu četvorku, koju krasi i talent. Dio njih prošao je kroz glazbene škole, pa s te strane kvaliteta postoji, no dio ih je samouk što više nadopunjuje onaj strastveni dio, tako da debitantski album “A Night In Strings” donosi kombinaciju poznavanja tehnike i strasti.

Kako nijedna set-lista ne zadovoljava želje svakog obožavatelja, tako je teško sastaviti i album s poznatim pjesmama koji zadovoljava svačiji ukus, no ove gudačice potrudile su se zasvirati od svega po malo. Tako se tu nalaze obrade od Linkin Parka i Coldplaya, preko Lady GaGe do tema iz raznih filmova. Možda će mnogima na spomen gudača pasti na pamet Apocalyptica, Vitamin String Quartet ili pak naš dvojac 2 Cellos, no ove cure posegnule su više za komercijalnijim pjesmama, odnosno za nešto mekšim zvukom, pa se usporedbi treba ostaviti u samom početku.

Najveći problem albuma leži u aranžmanima koji se već u prvoj pjesmi mogu ‘iščitati’, te kao da su po istom obrascu slagani na ostalim pjesmama i zbog toga u globalu album djeluje nezanimljivo. Gotovo svaka pjesma izgleda kao da su ‘prekopirali’ postojeće instrumente: prva violina vokal, violončelo održava harmoniju, viola imitira liniju bas gitare… A da su bili nešto maštovitiji, dvije violine mogle su se prekrasno ‘igrati’, jedna drugoj nametati, pratiti, mogli su koristiti nešto više ‘ukrasa’, a ne posezati za ravnim linijama. Možda u mnogim stvarima dobro funkcionira teza “manje je više”, ali ovdje nikako.

Sastav se puno trudi bilo što povezati uz ime Eklipse (biografiju, pjesme, način sviranja…) pa možda i ne čudi što se tu našla tema poznate trilogije “Twilight” (“Sumrak”), točnije njezinog trećeg dijela “Eclipse” (“Pomrčina – Mladi mjesec”), čiju temu “The Meadow” potpisuje Alexandre Desplat. Tu se točno može primijetiti ono što prožima cijeli album, a to je pribjegavanje pizzicatu, tehnici sviranja koja podrazumijeva da se prstima desne ruke okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Iako taj zvuk daje topao ton, ipak je time narušena povezanost koja daje romantičnu notu ovoj pjesmi, koja u konačnici opisuje romantično-fantastičan film, a tome pridonose i viola i violončelo oštrim gudanjem.

Prvi singl koji je najavio ovaj ‘projekt’ je “Wonderful Life” grupe Hurts i uspjele su dati na širini ovoj pjesmi, pojedini elementi koji primjerice nisu toliko uočljivi na originalnoj izvedbi naglašenije su, dvije violine pridonijele su dramatičnosti, a i ritmički je pjesma nešto pokretljivija.

Gotovo da bi neki mogli i reći kako bi bilo čudno da se među deset pjesama nije našlo nešto od Lady Gage, no sastav nije odmah posegnuo za hitovima poput “Poker Face” ili “Alejandro”, već su, zadržavajući se na njezinom prvom albumu, izabrali “Paparazzi” koja i nije toliko puta zasjela na prvo mjesto brojnih lista. No, na albumu ovog kvarteta svakako je jedna od bolje odsviranih pjesama. Sam uvod je kratak, ali dinamičan i oštar, gotovo u nekoliko sekundi podiže nestrpljivost te odlučno nastavlja s glavnom melodijskom linijom, koja se na refrenu lijepo širi i postaje glatka. Dinamici doprinosi i udaranje kojeg je malo, ali dosta doprinosi ugođaju.

Među pjesmama koje ulaze u uho je i “Clocks” britanskog Coldplaya, čiji početak drži jednu lijepu konstantu, a onda ponovno onaj pizzicato koji se javlja na svakoj pjesmi albuma. No, lijepo je čuti da ovoga puta violine nisu apsolutno preuzele glavnu ulogu, već su violončelo i viola došli do izražaja.

Ove cure ne suzdržavaju se iskoristiti svoj seksepil u svrhu promocije, no bolje bi bilo da se više posvete onome što žele raditi, jer klasika nije nimalo lagan žanr za približiti publici. “A Night In Strings” tek im je prvi uradak, ali je dovoljno razvodnjen da ne utvrđuje put kojim žele ići, ne otkriva njihovu viziju, tako da će se još više morati potruditi za iduće izdanje.