Izdali album i razočarani prodajom raspali se

Manjak interesa kod publike, ‘prebrza’ slava i težak ispit u vidu drugog albuma, u posljednje su vrijeme najčešći uzrok raspada bendova, posebno onih s britanskom putovnicom. Najbolji primjeri bi bili The Libertinesi i The Darkness ili prošlogodišnj slučajevi s ¡Forward, Russia! i The Departure koji nije niti uspio do kraja završiti ‘ukleti’ sljedbenik prvijenca.

Nedavno se to dogodilo i s Dirty Pretty Things.

Nakon što su se The Libertinesi razišli, Carl Barât je uzeo bubnjara Garya Powella i osnovao novi bend Dirty Pretty Things. U početku im je bilo vrlo lako, budući da su svi očekivali nastavak na kultne The Libertinese, ali ipak ‘novi’ bend nije bio kao onaj ‘stari’.

Moglo se to uočiti već na prvijencu “Waterloo to Anywhere“, a da bend nema do kraja kemiju s fanovima, produbilo se s novim albumom “Romance at Short Notice“.

Manjak interesa kod publike nagnalo je Barâta da po drugi put u karijeri mora napraviti tešku odluku o raspadu benda, a najzanimljivije je da su oba slučaja bila nakon ‘drugih’ albuma.

Zašto mu je to toliko veliko breme, stvarno ne znam, jer “The Libertines” je bio odličan album kojeg je uništio Doherty s narkomanskim ispadima, dok je “Romance at Short Notice” ipak znatno slabiji album pa ispada da Barât nikako ne može stići do ‘treće sreće’.

Najbolji dokaz zbog čega su se raspali bilo bi kratko pojavljivanje “Romance at Short Notice” na top-ljestvici albuma u Britaniji gdje mu je maksimum bio na 35. mjestu. To je veliki pokazatelj da mu novi radovi nisu toliko cijenjeni kao što je to bilo nekad dok je bio u paru s Peteom Dohertyem.

Klasičan britanski indie rock izričaj je i u ovom slučaju glavni pokretač albuma, pokrivajući melodiozni dio brit-popa s velikim refrenima uz karakterističan stav svih otočkih bendova mlađe generacije.

Stvar zbog čega Dirty Pretty Things nije uspio leži u manjku kreativnog pisanja pjesama jer mnoge pjesme zvuče vrlo prosječno, bez ikakvih šarmantnih dodataka koje je Doherty dodavao u the Libertinesima pod velikim utjecajem opijata.

Tako se u uvodu albuma nalazi “Buzzards & Crows” koja progovara o (ne)zaposlenosti u Engleskoj, a potom slijede i najbolji trenuci albuma s pjesmama “Hippy’s Son“, koja je mogla postati veliki hit uz malo bolju promociju, “Plastic Hearts” koja svojom šarmantnom atmosferom briše blesavi refren s ‘lalalala’, te najavni singl “Tired of England“, u kojem se glorificira Engleska sa svim svojim ljepotama (da li koji naš autor tako lijepo pjeva o svojoj domovini da mane pretače u vrline?!), a njen početak je slično složen kao i kod najavnog singla s “Waterloo to Anywhere“, skladbe “Bang Bang You’re Dead” s trubačkim dionicama.

Polu-akustična “Come Closer” podsjeća na Travis, u sličnim mirnijim tonovima prolazi i “Fault Lines“, a tako je i dalje, više-manje do kraja albuma, turobno melankolična atmosfera bez nekih pretjerano pamtljivih trenutaka, uz tek povremeno iskaljivanje bijesa.

Iskreno, Dirty Pretty Things mi neće pretjerano nedostajati jer sam od njih očekivao mnogo veće stvari, a ispalo je da Barât ipak ne može bez svojeg sijamskog blizanca Dohertya. Koliko god se oni čas mrzili, čas voljeli, očito je da je njihova međusobna kemija u The Libertinesima bila glavni pokretač indie rocka u Britaniji, ono što je za globalnu scenu bila pojava The Strokesa.

Nažalost, nakon raspada njihove suradnje, niti jedan, niti drugi nemaju pretjerano uspješnu karijeru, makar je Doherty svoju doveo do apsurda s raznim skandalima pa mu još nekako ide. Barât je dobar dečko, totalna suprotnost Dohertyu, pa mu vjerojatno fali malo rockerskog bunta za uspjeh.

“Romance at Short Notice” je album kojeg ćemo uskoro zaboraviti, neki ga vjerojatno već i jesu, kao što sam skoro i ja, pa recka kasni malo što je ispalo i dobro, budući da su se s odmakom stvari posložile onako kako se dalo naslutiti još prije par mjeseci, a to je da Dirty Pretty Things nemaju karizmu velikog benda.