Izbodi mi srce vrhom metalcorea

Ah, taj metalcore… Ah, taj Bring Me The Horizon… Odnos publike i reputaciju u širokom i dubokom metal svijetu najbolje su opisale scene s turneje na kojoj su svirali prije Machine Heada.

Uostalom, i cijeli žanr stigmatiziran je emo frizurama i depresivnim porukama koje naprosto vrište diljem prenatrpane američke scene. Nekad mi se čini da od pet albuma koji mi slete u ruke, tri budu još jedna zaboravljiva metalcore kalifornijska kopija. No, unatoč svim predrasudama, sretan sam što u tom žanru postoji – Velika Britanija!

Nedavno me iznenadio Bleed From Within, a nakon prošlog albuma, znao sam da “Sempiternal” od Bring Me The Horizon opet krije epski spektakularni vrh scene. To što se jedan gitarist naljutio (i otišao iz benda usred snimanja) nije ni najmanje poljuljalo bend, jer su valjda činjenice da su ga snimili s velikim Terryem Dateom i ubacili stalnog klavijaturista učinili ovo najbombastičnijim (a vjerojatno i tržišno najpotentnijim) izdanjem ovog ogranka modernog metala.Mislim da je baš ubacivanje klavijatura i sporadične elektronike (iako nije novost) ovom albumu dalo epitet najuzbudljivijeg, najneustrašivijeg i najrizičnijeg albuma njihove karijere. Elektronski vođena “Can You Feel My Heart” i činjenica da čak i na sporijim stvarima Oli počinje koristiti apsolutno obično pjevanje (a ne, kao do sada, bolni vrisak preko laganih dijelova) na umornoj i daleko pobjegloj od tipičnog metalcorea – “And The Snakes Start To Sing“.

Kontroverzni vokal, priznali neki to ili ne, sigurno se ne ističe samo tetovažama, jer pored pokojeg gang uzvika, čovjek izdere vlastitu dušu i srce urlajući “Watch me burn!” na bombastičnoj “Hospital For Souls” (koja ima i post-rock klimaks), a riječima možda ne fascinira engleske poete, ali te kisele i ogorčene teme (često i patetične) sigurno uljepšava pametnije od mnogih. Posebno singl “Sleepwalking” i kontrastnu “Go To Hell, for Heaven’s Sake“.

Naravno, kao što se metalcoreu to često dogodi, i Bring Me The Horizon znaju zvučati premelodramatično, a bome im se zna i zalomiti tipični riff (“The House of Wolves“) ili proračunato tinejdžersko psovanje “Middle fingers up if you dont give a fuck, I’m sick to death of swallowing every single thing i’m fed” na “Anti-vist“.

Cijeli album pokušava biti ultimativno velik, grandiozan i epski, ali je zbilja dobro što tih 11 pjesama ni blizu nisu napravljene po istom receptu niti nužno moraju biti ‘preučinkovite’. Ističu se napumpanim zvukom i poznatom atmosferom ‘sve je u kurcu, a ti to još i pogoršavaš’, pa će se mnogima možda biti teško povezati s porukom koju šalju. Osim ako, naravno, to i ne tražite.

Ono što je lako reći jest da oni koji mrze Bring Me The Horizon sada će ih mrziti još jače i još više, iako bi svaki ljubitelj slične muzike trebao određenom žanru dati barem šansu s nekoliko vodećih izdanaka. Bring Me The Horizon nisu samo to, već vjerojatno sam vrh. Nemaju uzalud više od tri i pol milijuna fanova.