Izazivanje starih suparnika

    1067

    Coal Chamber

    Rivals

    Datum izdanja: 18.05.2015.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Alternative, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I.O.U. Nothing
    2. Bad Blood Between Us
    3. Light in the Shadows
    4. Suffer in Silence
    5. The Bridges You Burn
    6. Orion
    7. Another Nail in the Coffin
    8. Rivals
    9. Wait
    10. Dumpster Dive
    11. Over My Head
    12. Fade Away (Karma Never Forgets)
    13. Empty Handed

    Negdje tamo oko 2007. opako se činilo da je Dez Fafara zatvorio nu-metal
    knjigu i da je Devildriver ono što će isprati njegov trendy kraj ’90-ih.

    Čak sam, citiram, rekao “Last Kind Words je zadnji čavao u lijes Coal Chambera“. I onda sam se nekoliko godina kasnije ugrizao za prljavi jezik i lupio po lažljivim prstima!Dez Fafara iz ladice je izvadio šminku, prilagodio novonastali metal imidž s ‘čudan sam si’ vremenima oko “Chamber Music” i krenuo na povratničku turneju s poznatom ekipom – Mig Rascon, Mike Cox i Nadja Peulsen koja se po treći put vraća na bas. Nostalgija je učinila svoje, moderna vremena sve su mrvicu ispeglala i posložila u nešto logičnije i mic po mic – nastao je “Rivals“.

    Malo je reći da je scena bila znatiželjna, ali bome i skeptična. Vidjeti Deza našminkanog možda je malo grčevito za želudac, ali groove koji su imali definitivno je unio nešto što mu metalcore pravocrtnost nije dozvolila zadnjih godina. “I.O.U. Nothing” pomiče stari zvuk u ovu godinu, ritam iz blastbeatova u “jump the fuck up“, a “Suffer In Silence” ugošćuje Ala Jourgensena iz Ministrya što ipak ne unosi neki spektakl osim njegovih distorziranih back vokala.

    Muziku podržava

    Na toj pjesmi bolje se osvrnuti na odličan posao Meegsa koji napokon izgleda ljudski, a gitara mu omogućuje da nu-metal rifove simpatično dovede u sadašnjost. S druge strane, Mikey je oplemenio “Another Nail in the Coffin” na način na koji Coal Chamber to još nije radio. A i ime pjesme značajno nas vraća na početak teksta u kojem se zadnji čavao ipak zabija u neki drugi lijes.

    Ima tu definitivno stvari koje su već izlizane, fora koje su tu radi starih fanova i riffova dostojnih nekih manjih bendova, ali pored onoga što groove-metal bendovi danas rade (čitaj Hellyeah, Five Finger Death Punch i slični), ovo je dašak svježeg zraka, koliko god paradoksalno zvučalo.

    Recimo to ovako, sasvim solidan album kojeg je u 2015. godini puno logičnije poslušati, nego se vraćati na “Loco” i “Shock the Monkey”. Neke stvari vrijeme zbilja nagrize, ali lijepo je vidjeti da isti akteri to vrijeme znaju prilagođavati nekim novim zahtjevima.

    Muziku podržava