Iz koje rupe su oni provirili?!

Svakodnevna otkrivanja mladih britanskih nada traju i dalje, iz dana u dan nam njihovi mediji prezentiruju desetak bendova koji su najbolji na svijetu, a već sljedeći dan padnu u zaborav i gotovo ih se više nitko ne sjeća za mjesec, dva. Tek rijetki prežive tu masovnu produkciju, ali tko uspije, u principu nešto i vrijedi pa mu je put k svjetskoj slavi otvoren.

U toj velikoj pomani bendova već je teško izvući neki mladi bend koji u tipičan britanski indie rock zvuk pomiješan s malo punka i popa unosi nešto svojeg i svježeg, jer 90% njih zvuči jednako ili gotovo jednako s tek manjim odstupanjima.

Ne kužim kako svi ti bendovi uopće mogu opstati toliko godina, odnosno gdje svi oni mogu svirati i služiti pare, ako je sve isto, a samo etiketa različita.

U cijelu tu priču o klincima koji jedva da znaju držati gitaru u ruci, svakako bih ubrojio i Towers Of London s jednom napomenom, oni više nisu klinci, u kasnim su dvadesetima, ali svejedno zvuče i izgledaju kao da imaju 17 te traže najlakši način da dođu do seksa kod naivnih djevojaka.

Da potkrijepim navedenu činjenicu, dovoljno je napomenuti da je frontmen Towers Of Londona Donny Tourette sudjelovao u britanskoj inačici Celebrity Big Brothera, gdje je neprestano kršio pravila showa, da bi u jednom trenutku totalno poludio te preskočio zid kuće (odmah se sjetim našeg Kreše Jengića) i pobjegao u nepoznatom smjeru, ostavivši sve svoje stvari u kući. I kako pored toga shvatiti ozbiljno jedan bend poput ovog?

Inače, bend je osnovan 2004., a već 2006. izdaju svoj prvijenac “Blood Sweat and Towers”, koji je dvojako prihvaćen, nekima je bio odličan, a drugima čista katastrofa. 2007. je bila vrlo burna za njih jer su dvojica članova napustila bend, ali kako cijela parada mora ići dalje, brzo su našli zamjene i krenuli raditi novi album, ovaj pred nama “Fizzy Pop“.

Kao i većina sličnih bendova, najveći uzori im dolaze s kraja ’70-ih i početka ’80-ih, odnosno cijeli spektar ranih punkera, new-wavera, glam-rockera… Kada bih ih uspoređivao s bendovima nešto novije generacije, najlakši opis bi bio da su oni kao The Darkness koji bi željeli biti Guns N’Roses, a zapravo su vrlo soft kao The Futureheads.

Naravno, zvukovna kulisa im je ponegdje vrlo zanimljiva, ali većinom su to već istrošeni riffovi koji se upotrebljavaju već tridesetak godina, bez imalo žara i želje da ih se obogati s nekim novim štihom. Uz to je sam vokal vrlo smiksan pa sam dojma da zapravo ta cijela parada ima još manje smisla u koncertnoj izvedbi, budući da bi Donny više paradirao nego pjevao.

Preslušavajući album, djeluje mi da je on mogao biti mnogo upečatljiviji i bolji, s drugačijim miksom i većom dozom energije, jer ovako zvuči vrlo blijedo. Nakon vrlo zarazne uvodne “Naked on the Dance Floor” kreće strmoviti pad prema dolje s nizom pjesmuljaka kojima je nit vodilja ‘nananana’, ‘lalalala’ ili ‘heyheyheyhey’. Da se to pojavljuje u jednoj ili dvije pjesme na albumu, još bih nekako razumio, ali gotovo u svakoj…

“Queen of Cool” je jedna gotovo tipična tinejdžerska pjesma, poput mnogih koje možemo vidjeti u američkim srednjoškolskim filmovima gdje se populacija dijeli na cool i one geekove, dok je koliko-toliko solidna “Bishops Gate“, koja zvuči kao rani Liquido, okružena tako lošim brojevima da ubrzo i ona upadne u prosjek.

Towers Of London izgledaju i zvuče kao da su prije par dana ispali iz vremenske kapsule iz vremena kada su njihovi roditelji bili mladi i ludi. U današnje vrijeme, oni izgledaju kao klaunovi na lošoj dječjoj zabavi koji samo psuju i gledaju ispod oka mlade mamice spremne za ‘akciju’.

“Fizzy Pop” je album koji sam stavio u svoju liniju i pitanje da li će se dogoditi takav sličan trenutak u mojem životu jer je album slabašan, stereotipan, bez nekih pretjerano interesantnih pjesama… Jednom riječju (okej, dvije su), vrlo zaboravno…