Ivan Grobenski “Apocalipstick”: Preskočiti prvu pjesmu, pa uživancija

Ivan Grobenski “Apocalipstick” – recenzija albuma.

Novi album Ivana Grobenskoga još jednom je potvrdio staru poslovicu ‘ne sudi knjigu po koricama’, a u mojem slučaju ‘ne sudi album prema prvoj pjesmi’. Nekoliko puta sam album pokušao poslušati i jednostavno ta prva pjesma “Mental Health Customer Support” uvijek me odbijala za daljnje preslušavanje, pa sam radije preslušavao nešto drugo… Nakon mnogobrojnih pokušaja, jednom sam slučajno preživio tu prvu pjesmu i tada se otvorio predivni album “Apocalipstick”.

Groba je jedan od likova koji je u dosadašnjoj karijeri pokušao već sve. Započeo je u indie rock bendovima Suho Grlo Nos i Lolita, da bi potom cijeli fokus stavio na odlični Moskau. Ipak, posljednjih godina fokus je usmjerio na solo radove, pa je tako pred dvije godine objavio vrlo hvaljeni etno album “Siromahi i lazari”, da bi se sad poigrao s retro soul i funk zvukom. Naravno, osim nabrojanih bendova, ima tu još cijeli niz drugih u kojima je bio ili ih suportao (na ovaj ili onaj način), ali vjerojatno bih trebao samo par stranica teksta samo o tome kada bih krenuo s nabrajanjem.

Realno gledajući, Grobina najveća vrlina je i najveća mana. Sa svakim novim projektom u potpunosti se želi odmaknuti od svega što je do tad radio. S time njegov zvuk na svakom albumu djeluje svježe i zanimljivo, ali opet, upravo iz tih (pre)velikih žanrovskih skokova, teško se uspijeva isprofilirati kao jedan od najvećih talenata svoje generacije. A to zasigurno i jest, što je dokazao u većini svojih izdanja.

“Apocalipstick” sadrži devet pjesama o apokalipsi kakvu ju vidi sam Grobenski. Za potrebe albuma, ponovno se prebacio na svoj ‘drugi materinji jezik’ engleski kojega i najčešće koristi u svojoj karijeri nakon uvodnih indie rock bendova. Iskreno, ovakva glazba i najbolje zvuči uz engleski jezik, pa tako uopće ne bih želio čuti kako bi neke od pjesama zvučale na hrvatskom jeziku jer to sigurno ne bi bilo to.

Uzori na ovom albumu sežu s američke scene od prije 50-ak i više godina, te je to prebacio na teritorij Hrvatske na vrlo upečatljiv način. Ponekad skoro šaptom, ponekad i malo grubljim glasom, vokalno uspijeva začiniti pjesme koje svirački djeluju moderno, a opet s tim retro štihom koji će očito uvijek biti u modi.

Nakon po tko zna kojeg preslušavanja albuma i dalje moram preskakati “Mental Health Customer Support” na kojoj mi mnogo toga ide na živce. Ali to sam samo ja, kojemu je iritantna funky gitara i vokalne akrobacije koje najviše podsjećaju na one Princea (ali naravno da boja glasa nije ista). Kad pjesma dođe do refrena, koji mi je najgori dio pjesme, jasno je da tipka skip radi svoje.

Znači, za mene album počinje od “Gun” koja ima iste utjecaje, ali je složena mnogo moćnije. Tu se vidi i njegova eksperimentalna nota iz Moskaua jer uvod pjesme ima vrlo intrigantnu melodiju koja se potom ponovno razrađuje u nekoj vrsti eksperimentalnog funka. Falsetirani Groba i back vokali su fino usuglašeni, a repetitivni refren daje finu notu pjesmi.

Ubrzo nakon nje dolazi i najbolji trenutak na albumu, a usudio bih se reći i cijele njegove karijere, predivna “Memories”. “Memories” je lagana akustična balada koja djelomično podsjeća na radove The Marshmallow Notebooksa, ali opet, ovo je prekriveno koprivničkom patinom, a ne onom krapinskom Matije Habijanca.

Ako tražimo nekog skrivenog glazbenog genijalca koji još nije dovoljno ‘otkriven’, mislim da ne treba tražiti previše. To što je Grobenski napravio zadnjih 15-ak godina je nemjerljivo. Velika većina tih radova je hvaljena, ali to još uvijek nije dovoljno pojačano na drugim frontovima, osim u smislu kritičarskih hvalospjeva. Nadam se da je njegovo vrijeme ipak došlo, jer iako je napravio potpuno drugačiji album, ovo je ponovno jedan od glavnih pretendenata za album godine u zbirnoj kritičarskoj listi. Za mene, ponavljam, ima jednu pjesmu previše, jbg…