It’s a Kind of Magic

Stari Bruce Springsteen, onakav kakvog volim i poznajem, ponovno se vratio! Ovog puta je sa sobom opet poveo i stare prijatelje iz nenadmašnog E-Street Banda, s kojima je snimio prvi album autorskih pjesama nakon “The Rising” iz 2002. Najnoviji album će vas još jednom podsjetiti na to koliko može biti lijepa poezija Brucea Springsteena te na to kako njegova glazba nije ništa drugo nego čista magija.

Iako je njegov prethodni studijski album, “We Shall Overcome – The Seeger Sessions“, po meni ujedno i jedan od njegovih najjačih albuma u 30 i nešto godina dugoj karijeri, moram priznati da sam se Bruceovog autorskog albuma, čiju je izvedbu pojačao još i legendarni E-Street Band, istinski zaželjela.

No ja baš i nisam neko mjerilo, budući da mi se sve više čini da bi on, po mojim kriterijima, snimio dobar album sve da je uglazbio i otpjevao i stranice telefonskog imenika.

Na “Magicu” to ipak nije slučaj, jer su ovdje sve pjesme od krvi i mesa, žilave, sočne i stvarne, kakva bi glazba općenito i trebala biti. Prva na albumu i ujedno prvi hit skinut s njega, “Radio Nowhere“, jedna je od onih pjesama koje Bruce radi najbolje – pjesma ceste, pjesma o izgubljenosti u tuđim i vlastitim životima i o tome kako je pravi put ponekad puno lakše pronaći nego vam se to možda čini, sve dok vjerujete da tamo negdje postoji netko tko bi vam u tome mogao pomoći.

Naslovna “Magic” je doista djelo prave pravcate magije, onakav Bruce Springsteen kakvom se s pravom veselite kada album prvi puta stavljate u svoj player, jer stihove “so leave everything you know/carry only what you feel” možete doista jedino od njega očekivati.

“Girls in Their Summer Clothes” (ili “Djevojke u ljetnim haljinama”) zaziva The Beach Boyse i melodije ranih 60-ih, dok “Long Walk Home” samo naizgled podsjeća na Waitsov prelijep klasik “Long Way Home”. Nju bi, kad malo bolje razmislim, bilo vrlo lako smjestiti na “Born in the U.S.A.” kao logičan nastavak na “My Hometown”.

Zapravo bi se za čitav “Magic” moglo reći da zvukom jako podsjeća na taj najprodavaniji Springsteenov album, otvoreno aludirajući na to kako se u ovih dvadeset i tri godine nije puno toga promijenilo i kako njegovi “Glory Days” još uvijek traju.

Klasičnog Springsteena moguće je pronaći i u “Last to Die“, jednoj od onih pjesama koju je neophodno slušati pojačanu do maksimuma i čiji stihovi, uostalom, govore dovoljno sami za sebe – “The kids asleep in the backseat/We’re just counting the miles, you and me/We don’t measure the blood we’ve drawn anymore/We just stack the bodies outside the door“. Šteta je jedino što će nju mnogi interpretirati u svjetlu rata u Iraku, što je samo jedna od razina na kojoj je ovu pjesmu moguće čitati. Svi oni samo malo maštovitiji vjerojatno će u njoj uspjeti pronaći još barem nekoliko različitih slojeva.

A da biste mogli slušati i otkrivati glazbu Brucea Springsteena, ne morate uopće imati posebne sposobnosti. Morate biti samo spremni barem na trenutak povjerovati u magiju, jer je jedino tako moguće objasniti ovakvu glazbu. U sva ostala objašnjenja odbijam povjerovati.