Istraživački ekspresionistički nered

    2252

    John Frusciante

    PBX Funicular Intaglio Zone

    Datum izdanja: 24.09.2012.

    Izdavač: Record Collection / Dallas Records

    Žanr: Eksperimental, Elektronika, Synthpop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro/Sabam
    2. Hear Say
    3. Bike
    4. Ratiug
    5. Guitar
    6. Mistakes
    7. Uprane
    8. Sam
    9. Sum

    Neki bendovi jednostavno imaju sreće s gitaristima. Kad ih je napustio jedan takav, koji je usto i bitan autor, oni uspiju naći još boljeg ili bar jednako dobrog.

    Goran Bare je tako nakon odlaska Ivice Duspare našao Zorana Čalića,
    Floydi Davea Gilmoura nakon Barrettova napuštanja grupe, a Peppersi su
    nakon smrti Hillela Slovaka našli Johna Frusciantea. U bendu koji je već
    imao finu povijest ekscesa Frusciante se doimao kao mali anđelak, no
    nije trebalo dugo da i on ode stranputicom, ali srećom, vratio se te
    svijetu s Peppersima podario tri albuma bestselera.

    Ubrzo je uslijedio novi odlazak, a solo album iz 2009. “The Empyrean” nalazio je Frusciantea u još uvijek relativno konvencionalnom izdanju. Potpuno razbijanje formi i principa, kao i latentna želja da ubije percepciju sebe kao gitarista (da ne govorim o ubijanju percepcije sebe kao člana Peppersa) slijedi na recentnoj ploči nazvanoj “PBX Funicular Intaglio Zone“. Sve instrumente odsvirao je Frusciante, koji je i podario likovno rješenje ovitka.

    Bože blagi, o čemu se tu radi?” ideja je koja će se slušatelju motati tijekom prvotne konzumacije Fruscianteovog uratka. John se nije štedio: često će unutar jedne pjesme dati mješavinu synth-popa, buke, freak-folka, psihodelije, i to sve naravno u kompliciranim mjerama, a povremeno će slušatelj dobiti dojam da bubnjevi tuku po principu slučaja.

    Muziku podržava

    Pa ipak, “PBX Funicular Intaglio Zone” zanimljiva je ploča koja postaje bolja svakim slušanjem. To nije album za svakog, niti je to album za svaku prigodu.

    Počinje zanimljivim, ali nedefiniranim instrumentalom da bi u drugoj pjesmi demonstrirao najupečatljiviji instrument, antikni synth s dionicom koja kao da je skinuta s davnašnjeg album Kraftwerka “Computer World”. Vokal je ‘ispod instrumenata’, a shizofrene promjene tempa uparene sa slobodnijim jazzerskim dionicama javit će se na “Bikeu“.

    Ratiug” (obrnuto od ‘Guitar’) daje nešto rap dionica, ali opet uspijeva zazvučati nekako prirodno u čudnovatom kontekstu ove više nego osebujne kolekcije pjesama. Fruscianteov glas je skrhan, podsjeća na vokalnu formu Briana Wilsona s kraja sedamdesetih. Pojedini zvučni fragmenti pjesama dozvat će slušatelja više nego pjesme kao takve, a neke će se predstaviti kao višeminutne suite s drastičnim promjenama svega. Kao noseće pjesme kandidiraju se “Ratiug”, “Bike”, “Mistakes” i “Sum”. “Mistakes” bi čak mogla biti uspješan singl, a po osobnom sudu zvuči zanimljivije nego bilo što na “I’m With You” Peppersa.

    “PBX” ima potencijal postati velika neshvaćena ploča oko koje će se lomiti koplja. Za sada je samo neshvaćena i ipak nedovoljno koherentna da je se smatra na istom nivou kao “The Empyrean” ili u svoje vrijeme podcijenjena “Curtains”.

    Muziku podržava