Istok – zapad

Novi, dvostruki album Zabranjenog pušenja nazvan “Hodi da ti čiko nešto da” prodaje se, kao što ste sigurno već negdje pročitali, na kioscima po cijeni od 44 kune. Kakve će to posljedice imati, hoće li taj presedan pokrenuti neku diskografsku revoluciju, ostaje za vidjeti. Pušenju će to sigurno povećati naklade, samim time i popularnost benda, a to je njima sigurno najvažnije. U ovim turbulentnim diskografskim vremenima opet na vidjelo izlazi bosanska snalažljivost.

Što se glazbe tiče, “Hodi da ti čiko nešto da” je glazbeni čušpajz na kakav nas je ovo drugo (post-jugoslavensko) Pušenje već naviklo. Kombiniraju se hard-rock obrasci i tradicionalna bosanska glazba. Violine i klavijature tu već po običaju imaju istaknutu ulogu.

“Čiko” je sigurno bolji od “Agenta tajne sile”, ali ne doseže do “Fildžan viška”, da ne govorimo o naboju i konciznosti albuma iz osamdesetih. Dijelom je to zbog tog čušpajza koji pridonosi disperziji, a dijelom i zbog nedostatka vokalne odrješitosti koju je imao dr. Nele Karajlić.

No, Sejo Sexon ostaje daleko najbolji ‘storyteller’, pripovjedač među ovdašnjim rockerima. Nakon “Fildžan viška” Sejo je imao problema zbog prilagodbe svojih priča jednim novim vremenima. Nije više bilo ni partije ni rata, a samim time ni inspiracije za njegove tragikomične priče. Srećom ipak ne živimo u savršenom svijetu, pa se i Sejo vratio u solidnu formu.

Ratne i poratne priče još igraju veliku ulogu (a to je i logično jer igraju je i u dnevnim novinama i svim aspektima našeg života). Proći će još dugo, jako dugo vremena prije nego rane zacijele.

“Haag” govori o Ruandi i Srebrenici, “OK Diane” o ljubavi u doba okupacije između Sarajlije i strane novinarke, čija naivnost i nerazumijevanje balkanskog mentaliteta njemu pruža jedinu utjehu i bijeg od ludila koje ih okružuje. “Agregat” priča još jednu priču o neuništivosti ljudskog (sarajevskog) duha.

Međutim, osim rata danas mnogo inspiracije daju i konzumerizam i globalizacija koji su zamijenili komunizam. Slijepa fascinacija ‘Zapadom’ je ismijana u “Pravo zajebani DJ iz Chicaga“, a album lijepo zaokružuju uvodna “Nema više” (“Nema duša, ima stvari, prestala je kriza, Nema više pasoš stari, ima nova viza – Nema više stara noga, ima nova štaka, Nema Tito, ima Boga i nova nafaka – Ima nove granice, nema Stari Most, Iz plodne oranice izvirila kost“) i završna “Domovina” (“Od Bosne zapad napravit’ mogu, Samo šupci i dileri uz dobru drogu, Svatko uz svoje generale, Rokaj civile, moli se Bogu!“).

Ostale teme uključuju i dilere, ‘državnike novog kova’, švercere oružja i nogomet (i ljubav, naravno). Među zabavnije pjesme bih uvrstio “Džanu” koja je neka vrsta nastavka “Zenica blues” i “Igrač s brojem dva” koja kao da pjeva o legendarnoj posljednjoj utakmici Zinedina Zidanea. Na albumu se našla i obrada Arsena Dedića, tj. pjesme “Takvim sjajem“.

Oba diska imaju i multimedijalni dio sa biografijama benda i članova, videoclipovima i fotografijama.

Zabranjeno pušenje možda i jesu stare, olinjale rockerske džukele, ali uz njihove pjesme se možemo barem nasmijati onome što jesmo i osjećati se ljudskije, a stare džukele ćemo ionako i sami svi postati.