Istočnjački ‘orijentirana’ dramatična tugaljivost

Nakon prvog zajedničkog ostvarenja u projektu Invisigoth, prošlogodišnjeg albuma “Alcoholocaust”, američki multiinstrumentalist Cage i vokalist Viggo Domino snimili su i drugi, koji se, kako vidite, zove “Narcotica“.

Iskreno, prvi nisam slušao pa ne mogu povlačiti nikakve paralele ili dijagonale između njih, ali što se tiče ovog drugog, “Narcotice”, radi se o otužnom (a kakav bi i bio drukčiji) progresivnom rocku s gotovo stalnom ‘pratnjom’ orijentalno-ambijentalnog ugođaja.

Kako je to danas slučaj, nema prevelikog zadržavanja u okvirima jednog, osnovnog stila pa se tako i ovdje ozbiljno naslućuju utjecaji modernije progressive, sympho rocka i popa s puno eksperimentiranja. Kao i uočljivim elementima jazza, malo industriala, syntha, dancea, s pokojim heavy ‘riffićem’ i solažicom, te puno dramaturgije i epike.

Mada mi je to gotovo uvijek najveća muka, spomenut ću i ovdje nekoliko bendovima bez kojih bi, da se nisu ‘pojavili’, Invisigoth zasigurno drukčije zvučao. Ako bi ga opće bilo. Dakle, raspon je tu od King Crimsona, najranijih Genesisa, zatim Asie, pa sve do Porcupine Tree i The Flower Kingsa.

Iako dosta sistematičan, zamršen, gotovo pa kompliciran, album obiluje i melodičnim dijelovima, čak i u većem omjeru nego se to očekivalo, ali to sam, i tu moram biti iskren, primijetio tek nakon tri-četiri slušanja.

Vjerojatni razlog je taj što “Narcotica” stvarno na prvu ‘loptu’ djeluje jako deprimirajuće, krajnje zamršeno, teško probavljivo, pa je potrebno nešto više vremena da se otkrije kako se iza, ili bolje reći ispod toga skrivaju ipak nešto vedrije note.

Pomalo zbunjuje i popis trackova, koji naznačuje kako ih se ovdje nalazi sedam, dok player pokazuje devet. Da i vas to ne zbuni kao mene, i to iz jedinog razloga jer je nezgodno ispisano, epičnošću i orkestralnošću nabijeni ‘stoslojni’ “Dark Highway” podijeljen je na četiri dijela; s dva otvara, a s dva zatvara ovaj album.

Kao i u gotovo svim slučajevima kod ovako dugih pjesama, koje ovdje zauzimaju preko 40 od 69 i nešto ukupnih minuta, u njima se može pronaći gotovo sve što obilježava kompletan album. No ipak, među preostalih pet ima nekih s ponešto drukčijim ‘šablonama’.

Poput recimo pop/rockić stvari “Scars and Dust” u stilu Phila Collinsa, koji od početka stalno mijenja spore i brze ritmove, a obilježava ga i lijepi piano. ‘Poperska’ je i “Pornocopia“, s neoprogresivnim/spacey/hard rock klavijaturama, možda najvećom ‘dozom’ psihodelije i jazza, te jako izraženim modulativnim pjevanjem, koje bih, da slučajno ne izostavim, procijenio kao najjačim individualnim dijelom kompletnog materijala.

Spomenimo još i naslovnu “Narcoticu”, ‘fini laganini’, s najjačim orijentalnim dijelovima. A pri kraju, kad smo već istaknuli modulativno Viggovo pjevanje, treba isto tako reći da je Cage sve instrumente odsvirao sam, i to na sasvim pristojnoj razini, a jedina zamjerka ide na račun ipak pomalo presintetiziranog sounda.

S producentske strane, osim maloprijašnje, također nema posebnih zamjerki pa bi tako, temeljem svega što sam iznio, logički bilo reći da se ovdje radi o solidnom albumu. Mislim, ipak, ne i puno više od toga.