Istančani umjetnički razvoj

“One Breath”, drugi studijski album Anne Calvi, uvjerljivo obrazlaže zašto su brojne usporedbe s engleskom heroinom art rocka, neponovljivom PJ Harvey, neopravdane.

Razilaze se ondje gdje se gotovo dodiruju; obje teže jasnoj estetskoj viziji, ali kroz distinktivna stilska rješenja. Iz tog razloga, prognozirati moguće otimanje prijestolja doista se čini besmislenim, budući da govorimo o istančanim autorskim rukopisima. No, bit će zanimljivo promatrati kako će Calvi dalje graditi vlastitu umjetničku dimenziju svoje glazbe.Već kod prvog slušanja albuma uočava se precizno razrađena kompozicija; od izmjene ritma, uvođenja elektronike, orkestralnih varijacija, gracioznih vokalnih bravura, lapidarnih stihova do progresivnih gitarističkih eksperimenata. Izljevi mistične, čak možemo reći noir poetike (“Sing To Me”), u monumentalnu violinističku fantaziju (“One Breath”) ili sanjivih introspektivnih panorama (“Bleed Into Me”, “The Bridge”) u frenetičnu garage rock energiju (“Love Of My Life”), briljantno su nijansirani. Unatoč dinamičnoj dramskoj izmjeni tona (crescendo/decrescendo), ovi združeni kontrasti tvore koherentnu teksturu.Za razliku od prvijenca, gdje Calvi samouvjereno uspijeva kanalizirati eksplozije strasti i gradi beskompromisan stav zavodnice, ispunjen glazbenom smjelošću i elegancijom, “One Breath” predstavlja svojevrsni drugi dio ‘portreta umjetnice u mladosti’. Okosnicu albuma čini glazbena virtuoznost; kompozicije su općenito kompleksnije, uvodi se više instrumenata (marimba, harmonij, violina, vibrafon, klavijature…), zbog čega su melodijski eksperimenti naglašeno dotjerani, a osjeća se i veća ugoda kod oblikovanja vlastitih vokalnih mogućnosti (prodorne operne visine “Cry”, šaputanja “Piece By Piece” ili razigrane dionice u “Tristan”).

Taj autorski razvoj simbolički sažima upravo prva pjesma s albuma “Suddenly“; u glazbenom smislu još uvijek je vežu čvrste spone s prethodnikom (osobito aluzije na filmsku glazbu Ennija Morriconea), ali odvažno najavljuje i novi (estetički) zaokret. Osim spomenute pjesme, “Eliza“, inače prvi singl s albuma, te “Tristan” donose hitoidni potencijal, a s obzirom na živahni plesni ritam. “Love Of My Life“, s druge strane, uvelike budi sjećanje na Muse, a “Carry Me Over” vješto isprepliće zvuk violine, gitare i marimbe.

Vrijedi istaknuti da Calvi često kombinira uzvik ‘oooh oooh’ ili ‘aaa aaa’, no ovdje to dodatno ne opterećuje pjesmu, kao što ponavljanje dotičnih ornamenata često stvara dojam ‘zakrpe’ za neinventivne stihove. Općenito govoreći, “One Breath”, usprkos izraženoj umjetničkoj ambiciji, nije nerazumljiv ili pretenciozan album. Očituje se to i na solidnoj tekstualnoj razini; stihovi problematiziraju ranjivost, anksioznost, gubitak, žudnju, ali i optimizam, odlučnost, ljubav, snagu, unutarnji mir.

“Cry” u sebi sadrži tenzije između prodornog vokala i žestokog gitarističkog rifa, ali uz uskraćenu ili odgođenu kulminaciju. Međutim, za postepeni razvoj strukture naslovne pjesme “One Breath“, kulminacija raspleta se očekuje baš u razornoj solističkoj dionici električne gitare. No, umjesto distorzija, ‘posljednji dah’ završava s dojmljivom, čak katarzičnom violinom.