Isobel i Mark odigrali produžetak

Svojom pojavom 2006. godine proglašeni su najneobičnijom suradnjom u miješanom paru, a eto ih sad i s trećim albumom u nizu.

Isobel Campbell (Belle & Sebastian) i Mark Lanegan (Screaming Trees, QOTSA, Gutter Twins) sudar svojih vokalnih svjetova predstavljaju novim albumom “Hawk” u čak osam od trinaest pjesama, dok gostovanja bilježe Willy Mason u dvije pjesme i James Iha (Smashing Pumpkins, A Perfect Circle) u jednoj pjesmi.

Za razliku od dosadašnjih albuma, te poznatih dueta s kojima ih vole uspoređivati, a u kojima su većinu posla uvijek obavljali muškarci, ovdje je ženski dio taj koji je obavio sav posao, odnosno Isobel je napisala, aranžirala i isproducirala kompletan album, te pozvala Marka na gotovo.

Čime cijela njihova priča neodoljivo baca na scenarij o jednoj tradicionalnoj ‘glazbenoj vezi’ koja na kraju, tradicionalno, završava ‘glazbenim brakom’ u kojem, gle čuda, žena drži tri od četiri kantuna kuće. Isobel je kroz godine upoznala svog partnera, prepoznala njihove granice i izvlači iz svega najbolje, te koliko god su na počecima pjevajući zajedno zvučali kao čista požuda, toliko sad zvuče kao mir zajedničkog dužeg suživota.

I sve to skupa moglo bi vući na lijepo zaokruženu priču, ali ipak više vuče na produžetke provjerene formule, impresije koju su ostavili od prije, uprkos osvježenju ostvarenom kroz pokušaj zalaženja u potpunu americanu, obradi Townes Van Zandtovih pjesmama i gostovanju Willya Masona.

Namjera postizanja kompletne americane je osjetna u svom tom countryu, folku, bluesu kojima odiše album, prvenstveno kroz gore spomenutu obradu pjesama “No Place To Fall” i “Snake Song“, dok je spajanje različitih žanrova u svojstvo jednog u naslovnom instrumentalu “Hawk” zbunjujuće i jednostavno previše. A u pjesmi “Green Eyes“, koja je prije jedna lijepa keltska balada nego sve ostalo, ta primarna americana namjera postaje totalno nejasna, a Isobelini europski korijeni posve jasni.

No ništa se tu zapravo zamjeriti ne može, jer Isobel je znala kako želi da njene pjesme zvuče, istakla je to kroz smjenjivanje stilova, pojačani izričaj žica, tiše, mekše bubnjeve i stavljajući svoj glas u drugi plan u većini pjesama. Ali ovo definitivno nije album pjesama već cijelog dojma koji slušanjem ostavlja, a to smo već negdje čuli i sad samo nastavili slušati, nešto kao ”Rocky III”, dobar, ali ne kao prvi dio.

Tekst: Maja Biloglav