Islandska erupcija

Svi se još uvijek sjećamo oblaka pepela i prašine koji je stigao do nas s tog dalekog otoka erupcijom vulkana Eyjafjallajokull. Da Island osim vulkanima obiluje i jako dobrim i originalnim bendovima je poznato, uz već ustaljene svjetske zvijezde, Björk i Sigur Rós.

Upravo iz sjene ovog potonjeg dolazi i bend Amiina. Da, da, to su one četiri djevojke koje uglavnom sviraju violončela i violine (mada im ni drugi instrumenti nisu strani) i uvijek su uz Sigur Rós. Kako ne bi došlo do zabune, one nisu članice spomenutog benda, već tvore bend za sebe i ovo im je drugi studijski album.

Nakon što me još u jeku puberteta oduševila Björk, svojim originalnim i avangardnim stilom, taman kada se ona nekako izgubila iz medijskog prostora i svoje mjesto prepustila kratkotrajnim pop pjevačicama, otkrio sam Sigur Rós, bend koji je bio okidač u otkrivanju islandske glazbene scene uopće.

Odličan dokumentarac “Screaming Masterpiece” dodatno me je poučio i pobudio znatiželju za islandskom glazbom. Tu sam otkrio bendove poput Mum, Bang Gang te shvatio da Aniima nije samo zvučna kulisa Sigur Rósa.

Iako su s njima počele surađivati još 2002. godine izlaskom albuma, Amiina je kao samostalni projekt rođena tek 2004. Kolaboracija s velikim bendom sigurno je probudila dodatnu kreativnost pa su u pauzi između turneja Sigur Rósa, 2007. godine objavile debitantski album “Kurr”. Album je zbog gudačke hermetičnosti prošao gotovo nezapaženo kod šire publike.

Albumom “Puzzle” djevojke su pokušale nadoknaditi, u nedostatku bolje riječi, nedostatak prethodnika te su u bend uključile dva člana, bubnjara i klavijaturista. Samim dodavanjem dva nova instrumenta, pjesme su dobile na kvaliteti i atraktivnosti, bez da su izgubile onaj bazični islandski zvuk Amiine, štoviše on je dodatno naglašen, a sve je rezultiralo eklektičnim zvukom.

Već u uvodnoj “Asinn” osjeti se ova harmonija instrumenta, kojih ima puno, iako svi nisu instrumenti u konvencionalnom smislu. Amiina, poput svojih sunarodnjaka Mum, koristi predmete i alate koji na prvi pogled uopće nemaju instrumentalnu funkciju, ali proizvode smislen zvuk (npr. Mum znaju koristiti pilu).

“Over and Again” s dodatkom bubnja zvuči kao kakav bajkoviti trip-hop i jedna je od najjačih pjesama albuma. “What Are We Waiting For” najbliže je što su se približili Sigur Rósu, od čijeg utjecaja ipak nisu mogli pobjeći. I na ostatku albuma miješaju se stilovi i čudni zvukovi, pogotovo u pjesmi “Mamba“. “Sicsak” ima onaj gotovo mogwaievski spori i lagani uvod s pravom erupcijom na kraju pjesme.

Nemam apsolutno nikakvih zamjerki, osim broja pjesama (samo osam), i drago mi je da u zemlji sa svega 200 tisuća stanovnika (otprilike toliko ima Rijeka s okolicom) ima toliko bendova koji još uvijek mogu iznenaditi i ponuditi nešto novo i drukčije.