Iskupljenje u Wyomingu

Još jedan pop-punk dejavu.

‘The Ramones’ iz najmanje naseljene američke savezne države još jednom nisu nikoga iznenadili niti su krenuli drugim smjerom. Nema veze – od ovog simplističkog pop-punk kvarteta upravo se to i očekivalo. Ovaj put su uspjeli biti isti još bolje nego prošli put, a pritom su zapravo uspjeli i malo iznenaditi.Za početak moram napomenuti kako sam prošli album ocjenio pomalo nepravednom čistom trojkom zbog repetitivnosti i jednostavnosti. Trebalo mi je nešto više vremena da shvatim kako su zapravo te osobine u kombinaciji sa simpatičnom nezrelosti kruh na stolu za Teenage Bottlerocket i njihova najveća odlika. “I, I found the one
Yeah she’s as perfect as she seems
The star of all of my wet dreams
I found the girl, I found the one
And I’m so horny that I don’t know what to do
And now my balls are turning blue“

“Tales From Wyoming” najraznovrsnija je i najbolje producirana ploča njihove diskografije čime se nekako nameće i epitet najbolje. Kao i sve prethodne snimljena je u poznatom studiju The Blasting Room, no ovaj put produkcijom je dirigirao punk-rock-tata-mata Bill Stevenson što se čuje i osjeti. Tempo je mrvicu skresan, a instrumenti su naglašeniji i iako to i dalje zvuči veoma slično prošlim albumima sve je pokoju zericu, u nedostatku obrazovanije riječi – bolje. Koliko mogu tri jedno te ista akorda zvučati bolje nakon svih ovih godina? Mogu.

Vokalne dužnosti i dalje su podijeljene među Kodyem, često nježnijim, i Rayem, rijetko nježnijim. Pamtljivih zvučnih udica ima na svakom koraku, a sitne ali dobrodošle varijetete može se čuti na primjer u otvornoj pjesmi (zavijanje) i distorziranoj “Bullshit”. Na prijašnjim albumima Kody je prednjačio nad Rayem, no ovdje je potonji u potpunosti ravnopravan – više o tome kasnije.

“Things start floating round the room.
This ain’t no house, more like a tomb
Being here ain’t very nice,
Keep thinking we’ll see Vincent Price”

Tematika ima svakakvih i sežu od Minecraft orijentiranih (“They Call Me Steve”), preko junk fooda (“Too Much La Collina”) i zombija (“Dead Saturday”), do referenca o Metallici (“Nothing Else Matters (When I’m With You)”).
Osobne i ozbiljnije pjesme nešto se teže razaznaju i imaju tendenciju biti zagubljene među zafrkancijom, no ima i njih – već spomenuta “Bullshit” i “I Wanna Die” nešto su očitiji primjeri.

“Blame my addictive personality
Stuck to you like bubblegum with nicotine
No more bumming cigarettes
Gave up smoking crystal meth
Cut back on greasy food
But I can’t quit you“

A ljubavne pjesme? Ma ima i njih, naravno. Ostavio sam ih za kraj jer među njima se krije otprije spomenut element iznenađenja. Posljednja stvar, “First Time“, je baladica praćena akustičnom gitarom i violinom što je presedan za ovaj bend nakon više od 70 pjesama. Tu se vraćamo i na Rayev vokal koji zvuči tiho i više nego ikad dirljivo.

Sigurna oklada za zagrižene fanove i one koji ih nisu nikad čuli, te dokaz kako muzika ne mora biti matematička ili šekspirovska da bi bila kvalitetna i zabavna.