Iskonski strah u crnom

Nijemci Primal Fear objavili su deseti studijski album, koji je uslijedio dvije godine nakon izdanja “Unbreakable”.

Karijeru su započeli daleke 1998. godine, kada su objavili album imena benda, a oformio ih je vokal Ralf Scheepers
(ex-Gamma Ray), zajedno s članovima Sinnera. Današnju postava je od
prethodnog albuma ostala ista, a uz Ralpha, čine ju basist Mat Sinner,
bubnjar Randy Black, te gitaristi Magnus Karlsson i Alex Beyrodt. Scheepersova vokalna sličnost s Robom Halfordom odavno je poznata, a ni na novom albumu nije podbacio. Još uvijek isti, sa svojim šepurećim stavom i vokalom, rasparajuće visokim tonalitetima, kao da se godinama ne mijenja. Novo izdanje producirao je Mat Sinner, i naravno okarakterizirano je svim dosadašnjim značajkama prethodnih albuma. Primal Fear nikad nisu bili jedni od onih koji stvaraju nove glazbene pravce, već uživaju u svom tradicionalnom metal stilu i slijede stope velikana kao što su Judas Priest ili Accept, oslonjeni na provjerene značajke.

Zahvaljujući tome, pjesme im kroz sve prošle albume obiluju antemskim komponentama i zaraznošću, no jednako tako predstavljaju rizik od monotonije i šabloniziranja. Tijekom svog trajanja, “Delivering The Black” zadržava više srednje brzi tempo nego razarajuće brzi, koji i može nedostajati s vremena na vrijeme. Unatoč tome, “Delivering The Black” se kvalitativno može svrstati u rang prethodnog albuma “Unbreakable”, koji su ipak nešto dalje od najboljih uradaka Primal Feara, primjerice “Seven Seals” albuma.

Album započinje u brzom tempu s “King For A Day“, koju karakteriziraju duple bas pedale, tipičan, zarazni refren, te dobar gitarski solo. U “Rebel Faction” uvodi dramatičan intro, a s trajanjem prerasta u jednu od bržih i žešćih pjesama na albumu. Najavni singl albuma je poduža, sedamminutna “When Death Comes Knocking”, koja započinje akustičnom gitarom, u ostatku svog trajanja je srednje brza, a dojam pojačava Ralfova uvjerljiva izvedba, te riffovi s primjesama arapskog zvuka u prijelazima. Još jedna od bržih, “Road To Asylum” sadrži početak dostojan uživanja, guste i brze riffove te duple bas pedale.

Lagani onomatopejski i akustični dio uvodi u najdužu pjesmu na albumu, desetominutnu “One Night In December“, koju također karakterizira srednje brzi tempo i dobro uklopljeni orkestralni elementi, po čemu u početnom dijelu lagano podsjeća na “Seven Seals”. Ona je ujedno i jedna od boljih na albumu, uz početnu “King For A Day”, te “Road To Asylum”.

Na albumu se nalazi i jedna balada, “Born With A Broken Heart”, pomalo smiješnog prizvuka, no u stilu tipičnih Primal Fear balada. Nježna je, uz akustičnu pozadinu, no vokalno pjesma još uvijek ‘puca’ kontrastnim Ralfovim ‘mačizmom’.

Poznato je da od trojca Ralph, Mat Sinner i Alex Beyrodt ništa loše ne proizlazi – eventualno prosječno, no uglavnom kvalitetno. Tako može biti opisano i najnovije izdanje, koji je poznata igra, no jednako toliko sigurno veseli fanove žestokog Primal Fear zvuka.

Kod Primal Feara znate što očekivati i što ćete dobiti, a iznenađenja su očito rijetka. I dok fanovi srodnih bendova iščekuju nove albume Judas Priesta i Accepta koji će stići ove godine, čekanje komotno mogu kratiti ovim albumom.