Isforsirana psihodelija

    3451

    The Verve

    Forth

    Datum izdanja: 25.08.2008.

    Izdavač: Parlophone / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Sit And Wonder
    2. Love Is Noise
    3. Rather Be
    4. Judas
    5. Numbness
    6. I See Houses
    7. Noise Epic
    8. Valium Skies
    9. Columbo
    10. Appalachian Springs

    The Verve su dugo bili druga, ako ne i treća liga britanskih bendova, ali tada se dogodio izniman inspiracijski motiv pa su krajem 1997. snimili “Urban Hymns”, jedan od albuma koji su obilježili kraj prošlog stoljeća.

    Kako to obično i biva, s popularnošću su došli mnogi problemi pa se bend uskoro raspao zbog (službeno) kreativnih nesuglasica. Moje je mišljenje da je ipak Richard Ashcroft želio solo-karijeru te da je zaključio da je ovo vrlo pogodan trenutak za nju, pošto je on frontmen i većinski skladatelj ovog vrlo popularnog benda.

    Svako je krenuo svojim putem, sa svojim projektima, ali ipak je karijera Ashcrofta nekako ostala najviše upamćena po nizu solidnih (i ništa više od tog) albuma. Očito je da nije sve išlo kako si je početno zacrtao, pa u doba velikih reuniona, odluka je pala da se vrati i The Verve, prvo s velikom turnejom, a potom i novim albumom.

    Pitanje novog albuma je vrlo zanimljivo jer su se krajem ’90-ih i posvađali jer nisu znali kako dalje, pa je zato i s nestrpljenjem toliko isčekivan “Forth“. Najavni singl “Love Is Noise” pokazao je da se zaokret dogodio, ali nažalost u krivom smjeru, pošto je pjesma vrlo popična i jako podsjeća na samostalne Ashcroftove radove. Pjesma je u međuvremenu postala veliki hit, ali nije to onakav The Verve kakvog smo poznavali prije desetak i više godina.

    Muziku podržava

    Već druga nova pjesma koja je puštena kao besplatan download na preslušavanje, “Mover“, pokazala je sasvim drugačiju sliku o novom albumu jer ova skladba dosta podsjeća na ranu fazu benda, s vrlo psihodelično-rockerskom atmosferom u kojem se ističe pjevanje (možda bi bolje bilo reći zavijanje) Ashcrofta. Na kraju, ipak nije bilo mjesta na albumu za “Mover”, ali je bila dobar pokazatelj u kojoj se formi bend nalazi.

    S dvije potpuno različite pjesme koje su bili tzv. ‘teaseri’ za “Forth” djelomično se dalo naslutiti zaokret k vlastitim počecima, a s izlaskom “Fortha” to je došlo do potpunog izražaja. Novih deset skladbi daleko je odmaknuto od “Urban Hymnsa”, nema tu nekih pretjeranih brit pop melodija, već je sve začinjeno karakterističnim vokalnim interpretacijama uz vrlo zamagljenju glazbenu podlogu prepunu space rocka i psihodelije.

    Na prvo slušanje, mnogi će ostati razočarani, posebno oni koji će tražiti nove pjesme poput “Bitter Sweet Symphony” ili “Lucky Man”, dok se daljnjim istraživanjem albuma shvaća zašto su napravili takav odmak.

    Svi povratnički albumi se većinom dočekaju na nož, posebno oni koji pokušavaju kopirati prijašnje najveće uspjehe, a ovakvim albumom je The Verve zvukovno napravio korak naprijed, samo što s tim korakom kasne desetak godina.

    Po mojem mišljenju, mnoge pjesme na albumu su podosta isforsirane, da budu što više psihodeličnije i atmosferičnije, čime se malo gubi na dinamici albuma, a dodatno se dobiva dojam monotonosti, što nikako nije pohvala za bend. Ipak, postoji par momenata kojima razbijaju tu monotonost, prvenstveno s već spomenutom “Love Is Noise”, ali smatram da je ovu skladbu Ashcroft morao sačuvati za svoj budući soloalbum, kojeg je nedavno i sam najavio bez obzira na mogući ponovni uspjeh The Vervea, pošto je potpuno u njegovom điru.

    Uvodna “Sit and Wonder” svojom tjeskobnom atmosferom nije dobra kao otvarajuća pjesma na albumu jer je previše mračna, pa će lakše biti stisnuti tipku ‘next’ nego joj dati pravu šansu, a samim time i album gubi na vrijednosti, ako se odmah u početku nalazi dosadna pjesma. Do nje je odmah stavljena “Love Is Noise” da malo ‘popravi’ situaciju.

    Pjesme koje se meni osobno najviše sviđaju na albumu su balade, i to u prvom redu “Rather Be” i “Valium Skies“. Obje pjesme bi se odlično uklopile na “Urban Hymns”, dok ovdje malo strše od ostatka materijala u kojem se očito raskalašio McCabe s eksperimentiranjem.

    U mirnoj ali himničnoj “Judas” Ashcroftova interpretacija podosta nalikuje na Jaggerovu, a sve ljepote ove skladbe otkrivaju se tek nakon nekoliko slušanja. U ostatku albuma, ne bih izdvajao posebno pojedine pjesme jer se daju uklopiti u zajednički sažetak, a to je eksperimentalnost, psihodelija i space rock začinjeni s manjkom inspiracije koja se najviše ističe u vrlo slabašnoj “Columbo“, koja je, na svu sreću, stavljena pred sam kraj albuma.

    Za razliku od samostalnih radova, gdje se Ashcroft sam poigrava sa svim i svačim, The Verve je ipak bend s barem još jednom jakom karikom (tu mislim na McCabea), koja bend vuče u eksperimentalnije vode. Trzavica između njih dvojice se osjeća i tijekom ovog albuma zbog čega je album i prešao u pretjerana istraživanja psihodelije.

    Od prvih recenzija britanskih medija, očito da je precijenjuju “Forth”, pošto im je The Verve jedan od najneprežaljenijih bendova, ali budimo iskreni da se bend ovdje nalazi na prevelikom raskršću, između zadovoljavanja vlastitih ‘kreativnih potreba’, te u drugu ruku fanova s nekoliko hitoidnih brojeva.

    Baš mi iz tog razloga izgleda da Ashcroft pokušava The Verve približiti velikoj masi ljudi kao što je bilo u vrijeme “Urban Hymns”, dok McCabe teži pokazivati vlastitu sposobnost pisanja pjesama koje nisu uspjele doći do izražaja nakon raspada 1999. godine.

    Bilo kako bilo, “Forth” je jedno od najvećih ovogodišnjih izdanja, posebno i iz tog razloga što se deset godina čekalo na njega, a makar nije do kraja uspio ‘pogoditi u sridu’, to je i dalje vrlo vrijedan artefakt britanske glazbene scene.

    Mnogim Britancima će ovo biti album godine, ali po mojem mišljenju, kao i u slučaju s novim albumom Coldplaya, ovo je tek jedan album u karijeri benda, ništa novo niti, nažalost, previše posebno.

    Muziku podržava