Irska turneja blues-rock virtuoza

Rory Gallagher jedan je od najnekomercijalnijih i najspecifičnijih blues-rock gitarista. Poznat je po pohabanom Fenderu, izlizanim trapericama i starim kariranim košuljama iz kojih se nije skidao. Godine 1965. osnovao je sastav Taste, koji je u šest godina stekao brojnu publiku na području cijele Britanije.

Njegovi kolege iz benda ustvrdili su da se previše eksponira, a da oni padaju u drugi plan, te su se 1971. razišli. Gallagher je tada okupio The Rory Gallagher Band u kojem su nakon izmjena ostali basist Gerry McAvoy, bubnjar Rod de’Ath i klavijaturist Lou Martin.

U 24 godine objavio je šesnaest samostalnih albuma, i u svaki je, svirajući stilski ujednačeno, uspio unijeti nešto novo i zanimljivo. O tome da je vrhunski glazbenik svjedoči i činjenica da je izbjegao sindrom zasićenja. Naime, mnogi glazbenici ne ostaju dosljedni svojim uvjerenjima zbog utjecaja raznih vrsta glazbe, ali i radi komercijalizacije, te to rezultira razvodnjenošću ili nepotebnim promjenama imagea.

Gallagher je uvijek izbjegavo trendove, te je uspio živjeti onako kako je želio, a ne kako mu je diktirala slava. Umro je 1995. u 49. godini, nakon komplikacija koje su nastale nakon teške operacije.

Tijekom 1974. Gallagher je s već spomenutim bendom poduzeo turneju po rodnoj Irskoj, što je rezultiralo objavljivanjem live albuma, te snimanjem dokumentarca, za što se pobrinuo Tony Palmer. Taj film nedavno je objavljen na DVD-u i u nas, a sastoji se od live snimaka s raznih koncerata i iz backstagea. Prije svake se pjesme nekoliko minuta prikazuju intervjui i video zapisi priprema glazbenika iza pozornice, iz kojih se osjeti dobra atmosfera i zajedništvo.

Tijekom uvježbavanja pjesama uočava se usklađenost i razumijevanje među glazbenicima. Unutar dokumentarca također su uvršteni Gallagherovi komentari i predstavljanje raznih gitara, te snimke njegova rodnog grada. Između ostalog zvali su ga ‘pučkim sviračem‘ i prijateljem publike, što potkrepljuje vesela snimka s irske seoske zabave na kojoj je neobavezno svirao.

U dodatku ‘Extra Footage’ nalazi se snimka s backstagea jedne od pozornica na kojima je Gallagher svirao tijekom svoje japanske turneje 1974.

Potaknuti publikom koja se bjesomučno dere, pjeva, pleše, pokušava se popesti na pozornicu, glazbenici sviraju nadahnuto i na zavidnoj razini. Gallagherovi čvrsti solistički riffovi potkrepljeni su pravim blueserskim vokalom i iznenađujuće dobri sviranjem usne harmonike.

Također je ostvario specifičan odnos s McAvoyem. Stalno komuniciraju pogledima, prilaze jedan drugome, te se nadopunjuju. Zvuku čvrstinu daje de’Ath, a širi raspon Martin. U izvedbi zadnje skladbe McAvoy i de’Ath oduševit će vas atraktivnim soloima.