Maroon 5
Overexposed
Datum izdanja: 26.06.2012.
Izdavač: A&M Records / Universal Music
Žanr: Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Zaista ne volim one hrvatske (i bivše jugoslavenske) glazbenike koji karijeru počnu kao rockeri, metalci, jazzeri ili nešto drugo što se može smatrati vjerodostojnim žanrom, a onda završe kao ljigavi pop, pop-folk ili obični narodnjaci.
Da se razumijemo, ne misli se ovdje da su svi glazbeni kompromisi
katastrofalni. Pop glazba može biti mnogo bolja od rocka kad je iz srca.
I iz muda.
Maroon 5 novi uzlet svoje karijere doživio je pjesmom “Moves Like Jagger” kojom se lansirao među zvijezde američke dance scene koja toliko agresivno i kvalitetno napada sve koji barem dva do tri puta godišnje upale neku komercijalnu radijsku postaju. Rihanna, Katy Perry, Britney, Maroon 5, nema tu više neke razlike.
Albumom “Overexposed” Maroon 5 dokazao je da mu nije više nimalo važno biti bend u pravom smislu te riječi, već da se sad sve svodi na Levinea koji iritantno pjeva, dok mu u pozadini svira toliki broj ritam mašina i nekih umjetnih, kompjutoriziranih klavijatura. Ako su tu pjesme u nečem dobre, to je iritacija; u tome su savršene.
Osim što, ako ga ne morate recenzirati, ima vrlo, vrlo malo šanse da uspijete poslušati album od početka do kraja, album se može pohvaliti i nekim danas toliko ziheraškim potezima, kao što je gostovanje repera Wiz Khalife u pjesmi “Payphone“, da ovdje jednostavno nema ni minimuma bilo kakve glazbene hrabrosti.
Uvodna “One More Night” već je sada velik hit što moju recenziju dokida na prvu loptu i dokazuje da je vrijeme u kojoj su glazbenici radili glazbu zbog nje same jednostavno prošlo. Barem na ovoj main, main, mainstream sceni na koju se Maroon 5 lansirao plešući kao Jagger zajedno s Christinom Aguilerom.
Ukoliko ćemo kineskim štapićima u juhi tražiti nešto pozitivno na albumu, to bi bila balada “Sad” koja je odsvirana uz klavir i koja u sebi nema sve te silne naslage klavijatura koje jedu ušne bubnjiće, koje čovjek dobrovoljno ili manje dobrovoljno izloži ovakvoj glazbi. Također, pozitivna je stvar i naslovnica albuma jednostavno zato što svojom pojavom pomalo asocira na “Disraeli Gears” benda Cream. Jer kad slušate tu glazbu dobro se na bilo koji način podsjetiti na bilo koji drugi bend. Samo da misli skrenu na neki drugi proizvod, iako ovo terorizira i terorizira.
Naravno da se na albumu pojavljuje kao bonus pjesma i “Moves Like Jagger” u novoj, ne i manje iritantnoj, verziji. Ono što je definitivno, jest da ovaj album ima itekako svijetlu budućnost na radijskim postajama te mu njegova prodaja može pljunuti u lice svima nama koji ga smatramo iritantnim. Ali brate mili, ako smo iskreni do kraja, ovo je jedan od najiritantnijih albuma objavljenih u popularnoj glazbi.
To je to. Nikad više u liniju!