Ipak nije bilo posrtanja

Treći album američke skupine Evanescence jedno je od najiščekivanijih izdanja u ovoj godini, i to ne samo u Americi i ne samo u rock/metal krugovima. Jedno od ključnih pitanja o kojem se raspravljalo prije nego je izašao bilo je može li dostići uspjeh prethodnika “Fallen”, koji je prema nekim podacima, za koje ne znam jesu li točni, prodan u više od sedam milijuna kopija.

Hoće li i može li “The Open Door” nadmašiti prethodnika u tom segmentu, mene uopće ne zanima. Prvo, jer takav stav muzičke industrije godinama uništava kreativnost i kvalitetu, i nije mi baš drago što se mnoge stvari uvjetuju brojem prodanih albuma, drugo iz razloga što visoka tiraža nužno ne iskazuje stvarnu kvalitetu, a treće – “Fallen” mi se uopće nije činio nečim posebnim.

Ono što je puno zanimljivije, vjerujem ne samo meni, je njihov omjer u strogo muzičkom dijelu. A tu je, odmah ističem, debela prednost na strani “The Open Door”. On je naime, puno razrađeniji i inteligentniji album, s poprilično bogatijim aranžmanskim spektrom u kompletu.

Ono čega ima dosta manje nego ranije je utjecaj nu metala, gothica ali i izrazitijih hitova poput “Going Under”, “Bring Me To Life” ili “My Immortal”, koji su, uostalom i izvukli “Fallen”. Zato su ovdje bitno snažniji vokali, pojačan je utjecaj gitara, za što zasluge zasigurno pripadaju ex-Cold gitaristi Terryju Balsamu, zatim orkestralija, back i zborskog pjevanja, te, posebno, piano izvedbi.

Ne znam koliko su nesuglasice između nje i bivšeg gitariste Bena Moodya s psihološke strane i u kojem omjeru utjecale na osobnost Amy Lee, autoricu velike većine pjesama, ali je sigurno da u njima ima puno više teatralnosti nego je to bio slučaj do sada. Što u svakom slučaju smatram pozitivnim pomakom. Barem u skladateljskom dijelu.

Što se tiče pokušaja muzičkog opisa ovog materijala, njega bi se najkraće, ako to uopće je kratko, moglo nazvati modernim sympho rockom s utjecajima heavya, nu metala i popa, koji i nema baš puno dodira s europskim sympho metal bendovima, pogotovo ne s Nightwish, s kojim ih se na nekim mjestima uspoređuje.

Ipak je ovo maksimalno ‘amerikanizirani’ album, kojem bi potencijalni hitovi mogli biti “Call Me When You’re Sobber” (taj već ustvari i je), melodična, polubrza heavy rock pjesma s izraženim gitarističkim riffovima, a na tragu joj je i “Weight Of The World“, u koju su influentirane i akustične gitare.

Balada “Lithium” također spada u red boljih naslova, a odlikuju je nježni vokali, te izuzetno dobro složene orkestralije i piano linije. Također lagana stvar, s tek nešto snažnijim gitarama je i “Lose Control“, ritmovi Linkin Parkovski ‘programiranog’ nu metala zadržani su u pjesmi “Cloud Nine“, a istaknimo još i “Lacrymose” i “Your Star“, pjesme koje uz navedene karakteristike sadrže i najuvjerljivije zborske nastupe.

Kad se sve zbroji i oduzme, evidentno je da se Evanescence nije ovdje ponašao ziheraški, pa lupio po formuli koja im je donijela uspjeh, već je nastavio s istraživanjem, eksperimentiranjem i nadograđivanjem, u koje je uloženo puno napora. Nije doduše, izmislio nešto što se dosad nije nigdje čulo, no, da je potukao Lacuna Coilin “Karmacode“, s kojim im je nametan nekakav, više umjetni nego realno potreban rivalitet, u to uopće ne treba sumnjati.

Žao mi je što to moram reći, samim tim što se radi o dva različita djela, a i Lacuna Coil mi je draži bend. Ali, od realnosti ne mogu, niti želim odstupiti.