Ipak ima i drugih načina

Prije samo godinu i pol dana, nakon što je Boa objavila album “VII“, pohvalili smo bend da je jedan od rijetkih koji izdaje albume redovito, kad god su dečki na okupu. Album je bio dobar i činilo se da će Boa dobiti novi polet i vratiti se u vrh hrvatske rock scene.

Nekako je dojam da se to nije dogodilo, a ovaj album teško će im pomoći u tomu.Između dva albuma prošla je tek godina i pol i to se čuje. Album gotovo zvuči nedovršeno, kao da je prebrzo izbačen van na police i gotovo se ne bi ni reklo, da nije vokala Mladena Puljiza, da je to isti bend koji je sredinom 2012. objavio album “VII“. Tekstovi na ‘Sedmici’ bili su teži, siviji i nekako učinkovitiji, dok je “Indigo” većinom klasičan pop album.Među prve tri pjesme albuma našla su se dva dueta, s Ivanom Kindl i Massimom, koji imaju jasan programski cilj dovođenja benda na radio i skidanja sa sebe etikete ‘previše art benda’. Šteta jer se čini kao da je bend namjerno odlučio izgubiti, ili u najmanju ruku, zamagliti svoj identitet i biti nešto što nije.

Duet s Massimom “Pravo vrijeme“, na kojem svoj saksofon svira Igor Geržina, prosječna je i pjevna pop pjesma nostalgičnih stihova koja će svirati na radiju više nego u linijama ili kompjutorima ljudi. Ivana Kindl također nije donijela bendu ništa posebno, pjesma “Uspomena sna” izašla je prije albuma i za nju također vrijedi napisano o pjesmi s Massimom.

Uvodna “Čovjek sa zvijezda” bolja je od obje i podsjeća na Depeche Mode industrijskim zvukovima, s time što je i vokal Puljiza povučen kroz pokoju mašinu. Isti je recept, uz neusporedivo lošiji rezultat, iskorišten i na “Log out” koja je nepotrebna i čak pomalo iritantna pjesma bez koje je album mogao proći. Album je isto tako mogao, morao, proći bez završne “Kao mir“, obrade poznate uspješnice iz ’90-ih, na kojoj je Josipu Lisac zamijenila opet Ivana Kindl. Iako na ovom albumu bolje pjesme od “Kao mir” nema, reizdanja svojih starijih pjesama poruka je da bend gubi na kreativnosti. Još k tome Ivana umjesto Josipe.

Pjesma “Protiv struje” možda je i najbolji trenutak albuma i nosi u sebi poveznicu sa spomenutim prošlim albumom “VII”. Buntovna i snažna pjesma mnogo je bolja od dueta s Ivanom ili Massimom unatoč tomu što je vjerojatno nitko neće čuti na radiju.

Pjesme “Lagano” i “Indigo” usporavaju tempo albuma, nisu loše, posebno je dobra naslovna pjesma, ali daleko je to od Boe s prošlih albuma. Za kraj regularnog dijela “Srce tame” donosi izobličen Puljizov vokal i još jednu pjesmu koja ne zvuči kao nešto što bi moglo biti dobro na koncertu. Još jedna pjesma koja se ne čini potrebna.

Album završava još dvama duetima uživo s Ivanom Kindl, od kojih je jedan spomenuti “Kao mir”, tako da je na albumu Ivana prisutna na četiri, Geržina na dvije i Massimo na jednoj pjesmi. Moglo je sve to bez svega toga.

Teško se oteti dojmu da je album ili prebrzo završen ili da se radi o onim pjesmama koje nisu ušle na “Sedmicu”, a istovremeno Boa je izašla iz mračne atmosfere prošlog albuma na danje svjetlo koje je bendu donijelo malo toga dobrog.

Ako je album “Dnevnik putovanja, skice ostanka” bio slab, album “VII” dobar, pa “Indigo” opet slab, onda nam nema drugog nego očekivati što će bend napraviti na sljedećem. Po zakonu brojeva morao bi biti bolji od ovog. Gori ionako neće biti.