Internetski album Bloc Partya za pet funti

Trendovi u glazbenom svijetu se mijenjaju iz dana u dan, a ponajviše odnos između izvođača i Interneta kao medija za promoviranje vlastite glazbe. Nekada su pjevači tretirali Internet kao najveće zlo, dok su danas mnogi od njih shvatili da se bez njega jednostavno ne može.

Većina albuma ‘procuri’ prije samog izlaska, pa ‘zašto se ne bi nešto zaradilo na njemu’ je taktika mnogih, zbog čega odmah nakon miksanja sami objese album za neku ‘simboličnu’ cijenu, dok sam fizički format izađe kroz par mjeseci s mnoštvo dodataka. Može se reći da su to patentirali Radiohead.

Druga stvar koja se može pripisati Radioheadu je iznenadno objavljivanje albuma, kada se praktički misli da bend ima još mnogo do izdavanja, a on objavi da će album biti vani za par dana.

Upravo je ove obje ‘nove mode’ iskoristio i Bloc Party, najavivši album samo tri dana prije njegovog puštanja u opticaj na službenim stranicama benda po promotivnoj cijeni od pet funti.

Početkom 2005. oduševili su prvijencem “Silent Alarm“, da bi prošle godine izdali njegov nastavak u vidu “A Weekend in the City“, kojim su malo smirili vlastita glazbena eksperimentiranja te se približili U2-ovskim stadionskim melodijama uz poneki žestoki singl u svom standardnom điru.

Treći album, “Intimacy“, polagano se vraća prema prvijencu, samo što je produkcijski mnogo bolje obrađen, s još razrađenijim ritmovima i brutalnijim zvukovnim slikama. Najzanimljivije je da su gitare gotovo u cijelosti izbačene, a u prvi plan su došli razni beatovi koji daju plesnost pjesama.

Mora se priznati da Bloc Party nikad nije zvukovno moćnije izgledao kao što imamo primjer na “Intimacyu”, ali sav taj kaos i buka nije do kraja isdefinirana u svakoj pjesmi čime album ipak ne može dobiti najviše ocjene.

Taj manjak gitara odlično je pokriven, ali se dobiva dojam da su se takvom jakom produkcijom (Jacknife Lee & Paul Epworth) pokušali zaobići nešto slabiji momenti kojih nažalost ima.

Kele Okereke i dalje znalački vodi pjesme, ali više njegov vokal nije glavni oslonac u interpretacijama budući da je prečesto smiksan do bola. Ne kužim zbog čega se toliko ispresjecao njegov vokal, pošto mu je dovoljno snažan i efektan za razliku od mnogih sličnih pjevača.

Uvodnih nekoliko pjesama pokazuju Bloc Party u punom svijetlu, kao jedne od glavnih faca britanskog indie rocka koji miješaju svoj izričaj s dance glazbom. U uvodnoj “Ares” zvuče kao Beasty Boysi, najavni singl “Mercury” je prava brijačina, dok je “Halo” prava gitarska rockačina.

S prvim laganijim trenutkom na albumu, pjesmom “Biko“, počinju i problemi na albumu jer je pjesma jednostvano preslabašna, bez imalo energije. Na prijašnjem albumu, baladni trenuci su bilo mnogo bolji nego ovdje, čime su pomalo razočarali. Dojam malo popravlja “Signs” koja je prepuna neodoljivih zvončića. Do kraja albuma ponovno slijede mnogo žešće pjesme s divljačkim ritmovima.

Nakon odličnog uvoda, album malo posustaje u svojoj središnjici, dok je završnica prevrtljiva, podosta predvidljiva, ali vrlo plesna i živahna. Većim dodatkom elektronike, izgubili su dio šarma, ali su i povećali teritorij eksperimentiranja, pa vjerujem da će svakim albumom još više dolaziti do izražaja njihova istraživačka osobina.

“Intimacy” bi se moglo proglasiti prekretnicom, budući da su prva dva albuma imala svoj logičan slijed. Nakon zanimljivog prvog, drugi album su digli na razinu više, dok ovim trećim kreću daljnim bespućima eksperimentiranja.

Nije sve na “Intimacy” usuglašeno do kraja, ali Bloc Party sve pokriva svojom sigurnošću, pa je ponovno to njihov pogodak, ali ne onakav kakvi su bili prijašnji albumi.