Interesantna kolaboracija nad tuđim pjesmama

Albumi obrada nerijetko su vrlo nemaštoviti i preblizu originalu kojeg bi trebali alterirati. Ako tome još dodate i gostovanje, sve skupa malo smrdi na nedostatak inspiracije ili kupovanje vremena pri čekanju one prave inspiracije. E pa, ovdje su prisutna oba elementa te priče, i gostovanje i obrade, međutim rezultat nije bezinspirativan, dosadan i nemaštovit, već krije veoma zanimljivu listu prerađenih pjesama s velikom dozom kreativnosti, što slušljivih, što neslušljivih.

Suradnja vizionara alter post-rock indie (ili kako god ju hoćete zvati) scene – Tortoise, sa umjetnikom iz country-folk-rock područja Willom Oldhamom, koji se ovdje predstavlja pod pseudonimom Bonnie “Prince” Billy, rezultirala je albumom na kojem je spojeno zanimljivo instrumentiranje Tortoisea, koje bi teško mogli svrstati u neku kategorizaciju, s iskrenim i dragim glasom Prince Billyja.

Kategorizacija Tortoisea teška je zato što nemaju određena striktna žanrovska ograničenja, već s dozom virtuoznosti šaraju po svemu čega se prihvate, a moram priznati da su me prilično ugodno iznenadili kvalitetom, s obzirom da dosada nisam bio njihov, hm, baš najveći poznavatelj. Ali sve dobre stvari s vremenom stignu u prave ruke, na sreću!

Slušajući album, na pojedinim pjesmama jasno je s koliko zabave i uzbuđenja su rađene, jer istovremeno zvuče profinjeno, moderno, inovativno, ali i ‘brave and bold’ – od “Cravo É Canela” ili Springsteenove odlično obrađene “Thunder Road“, do potpuno laganih “Pancho“, “(Some Say) I Got Devil” i “Cavalry Cross“.

Za jedan album sastavljen od deset obrada, ovo je prilično raznovrsna kombinacija muzike koja ima raspon od dobrog i kvalitetnog jazzy-rock jammanja do ugodnih pjesama koje će pasati za večernje opuštanje poslije napornog dana. Oldhamov glas definitivno je dao i jednu zreliju dimenziju cijeloj slici. A slika bi bila upotpunjena jednim autorskim albumom Tortoisea i Oldhama. Dotad, uživajmo u ovom vrlo solidnom uratku.