Instrumentalni internetski prog-metal

Svatko tko dosta vremena provodi na interentu sigurno je upoznao nekog zanimljivog na svakojakim chatovima i forumima. Nerijetko se dogodi da nađete ‘srodnu dušu’ na drugom kraju svijeta. Isto tako, jedan čovjek iz Cardiffa i jedan iz Stockholma primijetili su da imaju puno zajedničkih točaka što se tiče muzike i odlučili su biti uporni i napraviti bend. Iz njihovog začuđujuće sličnog stila napravili su instrumentalni projekt Sepia Dreamer.

Cijeli album snimili su sami u fifty-fifty omjeru, producirali ga i mixali u svojim kućnim studijima u Walesu i Švedskoj. “The Sublime” im je prvi konkretno izdan album, nakon samostalnog “Portraits Of Forgotten Memories”, i može se reći da je to mračni, progresivni, orkestralni album koji u dosta svog trajanja čini i pravi doom-metal ugođaj.

Uvod s klavijaturama i prva prava stvar “The Exposition” zvuči kao, recimo, Anathema. Malo spooky melodija s gotičkom atmosferom često se isprepliću s pravim trash rifovima i duplom bas pedalom, a praćeno progresivnim ritmovima. Dream Theater će se mnogima motati po glavi, iako je ovo produkcijski puno pitomije i primitivnije.

Sami mix pokazuje da je sve ipak snimljeno u kućnoj radinosti, pa “Development” pokazuje industrial zvuk gitare i malo šuplje bubnjeve. Uz to, pjesma je puna pokojeg dobrog rifa, ali zato ima i jako puno dijelova koji zvuče dosta isforsirano. Česte promjene iz nabrijanih gitarističkih rifova u tihe klavijaturističke dijelove čini pjesme zanimljivijima, ali i to padne u vodu kad se jedna stvar razvuče na 20 minuta.

Tihe dijelove s klavirom prati komercijalni melodični solo na tragu Satrianija ili Vaija s popularnim reverb zvukom pobjeglim s planine. U trenucima kotrljanja tih instrumentala i sporijih dijelova sjetio sam se i one odlične stvari od Darkest Hour – “Veritas, Aequitas”. Ipak, Sepia Dreamer malo teže ostanu fokusirani, pa im ni pjesme nisu tako bombastične.

Album od nekih 45 minuta i četiri pjesme zvuči dosta entuzijastički, pa Sepia Dreamer nikako ne mogu završiti u istom košu s hrpom istih metal bendova. Ali, mora se priznati da će i dalje biti ograničeni na svoje male studije i stvaranje glazbe u kojoj uživaju. To se ovdje čuje, ali nekad zbilja jako fali nekakav kamen oslonac i nešto po čemu će im pjesme biti barem malo specifičnije ili pamtljive. Ovako, samo prosječno.