Instinktivno osvježenje

Niki & The Dove nove su electropop zvijezde koje dolaze iz Švedske. Na njih nam je skrenuo pažnju BBC u svom prošlogodišnjem ‘Sound of 2012’, a album “Instinct” izašao je prošlog proljeća.

Iako su u formaciji naše Colonije (pjevačica plus dva pozadinska muškarca, ovo je projekt dvojca Malin Dahlström i Gustafa Karlöfa, dok je Magnus Boqvist bio glavna pomoć pri izradi albuma), Niki & The Dove tako ne zvuče. Njihov zvuk više je odvučen u indie sferu, popularno nazvano indietronicu, pa bismo ih najlakše mogli povezati s jednom australskom kombinacijom, jer zvuče kao da Kylie Minogue pjeva s Empire of the Sun.

Pjesme su sitno protkane raznim elementima koje pomalo razbijaju zaraznost melodije, ali ih čine znatno dojmljivijima. Primjerice, skladba “The Gentle Roar” vrlo je mračna, odvučena u ritmičnost Afrike, a harmonični vokali daju joj potrebnu dozu popičnosti čime dokazuju da u njima nije uzaludno prepoznat potencijal.Zvuk balansira između dvije krajnosti, već spomenutog u prošlom odlomku, te komercijalnijeg pristupa skladanju što uočavamo na samom početku albuma. U tom dijelu najviše dolazi do izražaja usporedba s Kylie zbog zavodljivog načina pjevanja Malin Dahlström, a od novijih nada u takvim pjesmama najlakše ih je usporediti s Ellie Goulding.

“The Drummer” je čisti dancefloor killer, “Last Night” zvuči kao lijeni i mamurni electropop za ‘jutro nakon’, “Somebody” je gotovo siguran zgoditak jer miješa utjecaje već više puta spominjane Kylie i The Scissor Sistersa, dok se završna “Under the Bridges” približava Kraftwerku i ranom Daft Punku uz izražen pop refren.

Teško je stvarati novu glazbu da ne zvuči kao već nešto, pa je lijepo vidjeti da se neki još uvijek trude osvježiti pojedine žanrovske odrednice koje su se već previše iskomercijalizirale. Samo kad uzmemo electropop i što smo tamo sve čuli posljednjih godina, jasno je da treba napraviti neki mali zaokret da budeš nešto posebno u moru jednako dobrih (loših) bendova. Niki & The Dove uspjeli su u tome s albumom “Instinct”.

“Instinct” nije album koji će udarati na prvu, nije satkan od niza radiofoničnih pjesama koje će se neprestano vrtjeti po medijima, takvih pjesama ima svega nekoliko, a ostatak je vrlo koherentna cjelina koju je lijepo slušati, čak i nekoliko puta zaredom zbog interesantno posloženih skladbi koje imaju utjecaje, rekao bih, sa svih kontinenata, od australske indietronice, preko povremenih afričkih ritmova, a temelji su europska i američka synthpop glazba ’80-ih.