Instinktivno istraživanje planetarnih horizonata

Izgleda da se nadaleko poznati Gothenburg sound zadnjih godina dislocirao i čvrsto ustoličio u Finskoj i da tamo doživljava nekakvu polurenesansu.

Naime, dok se švedski bendovi, začetnici i najbolji prezentori tog subžanra zadnjih godina (pa i desetljeće) trude zvučati čim više modernistički, njihovi finski kolege nastoje održati i zadržati tradiciju. Jedan od bendova koji i dalje njeguje tu vrstu glazbe je myGRAIN iz Helsinkija, koji je u devet godina postojanja objavio četiri albuma, uključujući i ovaj ovdje, “Planetary Breathing“.Album kojeg bi mogli komparirati s drugim valom melodic death metala, tamo negdje s prijelaza milenija, kada je utjecaj melodija, clean vokala, klavijatura i elektronika bivao sve značajniji. U ovom je slučaju on još obilniji, da ne kažemo utjecajniji, i možda bi melodic heavy/power death metal bio albumov precizniji opis. Iz jednostavnog razloga što su heavy poweru svojstvene gitarske melodije, pogotovo izazovni riffovi, atmosferično-epske, tipični finsko horrorizirane atmosfreične klavijature i clean vokali u velikoj nadmoći nad death metalom, koji se svodi na zvjerske vokale, koji u nekim pjesmama nisu dominantni, te povremene bubnjarske brzinske razularenosti.

Čak su i ritam sekcije su podređene hevijanerskom profilu, čvrste su, bubnjevi su uglavnom pravilnih i preciznih izražavanja, a bas linije kontinuirano impulzivne i naglašeno darkerski nastrojene. Kod atmosferičnog dijela posebno treba istaknuti teatralističku ulogu klavijatura, koje u potpunosti zamračuju prostor oko sebe, također, izuzetno je puno pratećih vokala, što solo, što višeglasja, a kroz zamršenije kompozicijske forme i instrumentalna razigravanja, album poprima ozbiljne progresivne karakteristike.

Spori, ambijentalni, ali energični intro “Incantation” transformira se u “Waking Up The Damned“, pjesmu s izraženo melodijskim riffovima i solom, kombinacijom zvjerskih i čistih solo i zborskih vokala, te atmosferičnom klavijaturističkom podlogom, jednu od oglednih primjeraka albuma. Nova doza brzog i žestokog bubnjanja stiže u “Ambivalentine“, pjesmi u kojoj izrazito dominiraju clean pjevanja, a odlikuje je i mračni interludij s bas solom, a puno mračnih klavijatura, istaknutih riffova i bas distorzija s podjednakim omjerom growl/gutural i clean pjevanja čuje se u pjesmi “Black Light Supernova“.

“Dreamscape” je najrazličitija pjesma, sa synth/pop početkom, kojeg ‘ruše’ brzi bubnjevi i riffovi, razračunavanja growla i cleana, kojem pomažu zborske izvedbe, progresivnom instrumentalnom proigranošću i odjavnim akustikama. U red melodic death metalu najprivrženijih naslova spadaju “Rats in The Cradle“, s malo elektronika u središnjem dijelu, te “Mechanimal Instinct“, stvar koja je gnjevnija i brža u početnom i završnom, a blaža i melodičnija u središnjem dijelu, također s elektroničkim eksperimentiranjima, dok su “Mechanimal Instinct” i “The Final Skyline” dva najmirnija naslova.

Definitivno, ovo nije konvencionalni melodeath album, iako je on temelj priče. Album je dosta uzbudljiv, moderan, tradicionalan, raznovrstan, homogen, majstorski odsviran, učiteljski otpjevan i kao takav može jednako zadovoljiti fanove modernog, ali i ‘old-chool’ melodic death metala. Iako ovaj subžanr u cijelosti možda jeste, ovaj album naprosto nije demodiran, i to mu je jedna od većih vrijednost.