Insprirani kao rijetko kada prije

Ove godine smo imali niz albuma velikih britanskih bendova koji gaje tradiciju melodičnog brit pop zvuka. Svi oni (Oasis, Coldplay, Keane, The Verve…) bili su u rasponu od prosječnih do razočaravajućih, a kao svjetlo na kraju tunela pokazao se onaj od koga se to najmanje očekivalo, škotski Travis.

Slično kao što su i prošle godine Manic Street Preachersi pokosili konkurenciju vrativši se na rockerskiji zvuk s početka karijere, tako je i Travis napravio sličan potez i zvukovno se vratio na malo poznati indie rock debi “Good Feeling”, ali ovaj put su mnogo iskusniji, jači, bolji!

Velika eksplozija krajem ’90-ih pod imenom Travis, dogodila se s tugaljivim singlom “Why Does It Always Rain On Me?” koji je povukao cijeli album “The Man Who” do velikog komercijalnog uspjeha (najprodavaniji album u Britaniji 1999. godine), tako da se zaboravio spomenuti “Good Feeling”, a bend je sljedećim albumima nastavio s dobitnom kombinacijom, odnosno s nizom balada s kojima su dobili epitet jednog od najmelankoličnijih bendova s Otoka.

Šesti album benda “Ode To J. Smith” mnogo je rockerskijeg zvuka nego njegov prošlogodišnji predhodnik “The Boy With No Name”, ali bend nije time nimalo izgubio na melodičnosti pjesama, dapače, još ih je više začinio i uljepšao na svoj karakterističan način.

U nizu žešćih brojeva, potkrada se i pokoja laganica koja i dalje pokazuje Travis kao osjećajne romantične dušice koji znaju ‘pogoditi u sridu’.

Kao mnogi drugi recentni rockeri, i Travis se odlučio snimiti album u dva tjedna, pa što bude bude. Snimanje je trajalo na prijelazu iz veljače u ožujak, a usput su i na malim koncertima testirali pjesme. Sve to je doprinijelo novom žaru benda, novoj mladosti i žustrini, baš ono što im je trebalo da ne zapadnu u neku rutinu.

Razigranim klavirskim uvodom u pjesmi “Chinese Blues“, Travis nas uvode u psihodeličnu pop pjesmu pomalo komorne atmosfere, ali vrlo upečatljive i himnične, dok druga “J. Smith” pokazuje bend u sasvim novom ruhu, zarazni gitarski riffovi su obojeni karakterističnim vokalom Francisa Healya, a pod kraj pjesme se osjeća utjecaj Arcade Firea s gromoglasnim zborom koji kao da je ukraden s neke mise.

Potom slijedi “Something Anything“, meni osobno jedna od najslabijih pjesama budući da dosta podsjeća na Muse, ali u mnogo blažem izdanju, “Broken Mirror” je jedan od vrhunaca albuma (ima ih nekoliko), vrlo je dojmljiva zbog svoje tame i atmosferičnosti, dok “Last Words” podsjeća na dane albuma “The Man Who”.

“Get Up” zvuči kao da je ispala iz pjesmarice Noela Gallaghera, samo što je mnogo veselijeg ritma makar, lirički gledano, pjesma uopće nije optimistična, nego je politički orijentirana i govori o problemima u životu čovjeka, najzarazniji gitarski riff su pogodili u “Friends“, dok su za sam kraj ostavljene dvije možda i najjače pjesme s albuma, “Song To Self” i “Before You Were Young“.

Koliko je album “The Boy With No Name” imao svoju najjaču kariku u sentimentalnoj atmosferi, toliko je “Ode To J. Smith” cjelovit, razigran i upečatljiv, kao rijetko koji njihov album prije. Karakteristična melankolija je obogaćena podosta žešćim gitarama nego inače te je idealni spoj dobiven.

Dok su s albumima “The Invisible Band” i “12 Memories” možda izgledali malo monotono i ne previše svježe (slična se situacija danas događa s Keanom), nova izdanja pokazuju da je Travis jedan od najjačih brit-pop bendova koji zna pogoditi melodiju, ima zarazne refrene, a pjesme im nisu previše stereotipne, što se zna dogoditi sličnim bendovima, a to je najbitnije, biti uvijek drugačiji, a opet ostati svoj.