Injekcija za održavanje životnih funkcija

Svaki mogući novi izdanak iz radionice Manic Street Preachers obično je popraćen takvim interesom njihovih obožavatelja da to već graniči s opsesijom. Ni s njihovim novim, sedmimi po redu, studijskim albumom nije bilo ništa drugačije. Spekuliralo se oko naziva pjesama i samog albuma, koji se očekivao kao sunce poslije kiše. A onda je napokon zasjao.

Iako ih za puno toga možete optužiti, predvidljivost se nikad ne bi mogla naći na toj listi. Protivno očekivanjima, Manicsi su snimili album za 21. stoljeće. ‘Tugaljivi pop’ je izraz kojim bi se, vjerojatno, najbolje mogao opisati zvuk na “Lifeblood“, a Bradfieldov vokal je napokon razumljiv pa se i u tekstove moguće uživjeti.

Album otvaraju dvije electro himne: “1985“, napisana u spomen na godinu kada su se članovi benda okupili i počeli stvarati svoj vlastiti svijet, i “The Love Of Richard Nixon“, New Order ritmova i odlučne poruke: “We’ve realised there’s no going back“. “Glasnost” je pop pjesmuljak za kasno ljeto s predivnim beatovima koji podsjećaju na kasne ’80-te, i koja, usudila bih se reći, čak može biti etiketirana kao ljubavna pjesma. “Empty Souls” je mjesto na kojem “Lifeblood” napokon kreće u pravom smjeru i na kojem se može čuti kako su Manicsi odlučili prekršiti svoja vlastita pravila.

“A Song For Departure” je iznimna po tome što bubnjevi i bas zvuče kao oni u “Beat It” Michael Jacksona, iako svaka daljnja sličnost tu prestaje. “Emily” je napisana u počast na heroinu sufražetskog pokreta, Emmeline Pankhurst, koja je prikazana kao suprotnost ikoni kakva je Princeza Diana. Stvari koje će vam na ovom albumu sigurno zapeti za uho su “Solitude Sometimes Is“, na kojoj Manicsi zvuče kao skupina najvećih samotnjaka na svijetu, i “Fragments“, možda čak najsvjetliji trenutci u karijeri benda. “Lifeblood” zvuči kao album na kojem se Manicsi, zapravo, osjećaju vrlo ugodno i nije im bitno što će šira publika o njemu misliti, i kao da je sniman u vrlo ležernoj i neopterećujućoj atmosferi.

Novi album će možda razočarati one fanove koji su obožavali bijes, tjeskobu te tekstualnu oštrinu i brilajntnost Manicsa, ali ako ste zavoljeli “Everything Must Go” i “This Is My Truth Tell Me Yours”, zavoljeti ovaj album neće vam biti ni malo teško. “Lifeblood” je ona injekcija koja je Manicsima bila potrebna kako bi mogli nastaviti biti najvažniji, još uvijek aktivan, britanski bend.