Indie verzija Coldplayja – ne hvala

Nakon što sam prvi put preslušala ovaj album pokušala sam shvatiti u čemu je fora s ovim bendom i što to ljude oduševljava kod njihove muzike. Jer Death Cab For Cutie su samo prosječan bend, koji uza svu svoju dosadu ima još i tu nesreću da zvuči puno gore od onih bendova na koje podsjeća.

Povijest ovog benda neobičnog imena počela je tako da su ispočetka bili solo projekt današnjeg pjevača Bena Gibbarda, koji je u to vrijeme bio gitarist benda Pinwheel. Nakon izdavanja kazete “You Can Play These Songs With Chords” Gibbard odlučuje proširiti postavu te u bend dolaze gitarist Chris Walla i basist Nicholas Harmer, a bila su potrebna još dva albuma da bi se na mjestu bubnjara ustalio Jason McGerr.

Prelazak sa male nezavisne etikete Barsuk Records iz Seattlea (Nada Surf, They Might Be Giants, John Vanderslice.. ) na Atlantic donio je novi album “Plans“, ali i gubitak indie kredibiliteta te početak etiketiranja kao ‘indie verzija Coldplayja’, što, priznat ćete, baš i nije neka pohvala.

Odmah da napomenem da njihove ranije albume nisam slušala tako da o nekim promjenama benda na bolje ili na gore ne mogu suditi, ali nekako sumnjam da ću nakon ovog albuma imati želju poslušati išta više od njih.

Čak niti nakon višednevnog preslušavanja ovaj album na mene nije ostavio neki pretjeran dojam, a od ukupno jedanaest pjesama samo mi je jedna zapela za uho i to stoga što jedina ima kakav takav ritam i dinamiku. To je pjesma “Soul Meets Body” koja očito nije bez razloga izabrana za prvi singl, a Gibbard kaže da ona govori o njegovim pokušajima da se ne vrati starim navikama.

Kao što rekoh već, pjesma je jako ritmična i poletna, jedna od onih koje lako pamtite i koja je ‘dušu dala’ za radijske šihte i puštanje po klubovima, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da sam nešto slično već čula kod Travis, s jedinom razlikom što je kod jednih u pitanju škotski, a kod drugih američki naglasak. Ništa čudno kada se zna da je gitarist Chris Walla, koji je ujedno i producirao ovaj album, veliki fan jednog drugog škotskog benda a to su Teenage Fanclub.

Od ostalih pjesama stidljivo proviruje još “Someday You Will Be Loved“, a tekstualno – ali isključivo tako – je zanimljiva i “What Sarah Said” čija se ‘radnja’ odigrava u bolničkoj čekaonici gdje netko strepi za život voljene osobe, a poanta pjesme je da je ljubav gledanje nekoga kako umire (“Cause there’s no comfort in the waiting room/Just nervous pacers bracing for bad news/And then the nurse comes round and everyone will lift their heads/But I’m thinking of what Sarah said that ‘Love is watching someone die“).

Ostale pjesme zvuče prilično jednoliko, a Englezi bi zasigurno još dodali i ‘bittersweet’, dok su meni jednostavno uspavljujući, dosadni i patetični, a neće ih opravdati ni dobre reference koje uključuju i trenutnu američku turneju sa Franz Ferdinand.