Indie rock je mrtav, ali RAA je tek rođena

Jednog tmurnog, pomalo nostalgičnog dana upitah sebe: “Nije li zapravo zločin što je indie-rock mrtav?”

Naime, isti je umro pojavom odurnog grunge pokreta, a formalno nakon što su i oni rijetki preostali indie-rockeri (koji su ionako daleko, daleko od indie-rock bendova iz druge polovice osamdesetih tipa The Stone Rosesa) 21. stoljeća potpisali ugovore s velikim izdavačkim kućama.

Tako da i nisam bio pun očekivanja za ovaj debi-album ovoga tek nastalog benda; budući da je on i od samih izvođača opisan kao ‘čisti indie-rock album’ što mi je pred oči odmah bacilo sliku na kojoj je nekoliko dečkića s poludugom kosicom koji su tek prije 3 tjedna čuli za The Happy Mondays, pa kad već znaju svirati gitaru odluče snimiti indie-rock album. “Budale” pomislih i pokrenem prvu pjesmu.

Prva pjesma, imenovana pomalo autobiografski, “The Ballad of the RAA” me u trajanju svojih prvih 20 sekundi svojim odvratnim plastičnim drum-machine beatom skoro natjerala da ipak odustanem od slušanja tog, kako tada mislih, ‘smeća’. No, onda se odjednom pojavi zvuk sintisajzera koji počinje svirati neku predivnu melodiju i već onda je pjesma bila spašena, a nakon što počinje pjevanje čak i taj plastični beat dobije svoj smisao, budući da je savršeno kombiniran sa glockenspielom. Tada je sve zvučalo samo ‘u redu’ i onda oko 2:40 fascinantan prelazak na akustiku s kojim ovaj album zapravo počinje.

“Rush Apart“, pjesma koja samo nastavlja s visokim standardom prijašnje skladbe, služi kao uvod u puno žešću “The Dethbridge in Lethbridge” koja kvalitetu ovog albuma diže još više svojom energijom i domišljatim refrenom.

I taman kada pomislite da sada samo sve može ići nizbrdo na vidjelo dolazi najhitoidnija pjesma na albumu “Don’t Haunt This Place” koja ima sve što bilo koji slušatelj može poželjeti: izvrstan poletan tekst sklopljen jako spretno u refrenu (“I know it’s right, I know it’s okay, and I’d like to see you now and again. This was hard it was dumb we should do it again..“), zaraznu melodiju koju prati violina te čarobne vokale. Niz nastavlja “The Deadroads” tijekom koje vam u ušima još uvijek odzvanja prijašnja pjesmica i onda ponovo šok; odlična “Drain The Blood” koja vas natjera da pomislite slušate li možda ipak neki “best of” album, a ne debi-ploču.

Zatim slijede dvije dosta zamorne skladbe, “Luciana” i “Frank, AB” koje, ako album slušate prvi puta, dobro dođu za odmor od prijašnjih dragulja. No svakim kasnijim slušanjem ćete ove dvije skladbe najvjerojatnije izbjeći, ja jesam.

I kada izdržite tih 6 minuta zamornog popa dolazite do pjesama koje vam se u prvih dva-tri slučaja čine kao prosječne skladbe koje su u sjeni početka albuma, no svakim novim preslušavanjem sve više postaju skriveni favoriti albuma, naime “Sleep All Day” i “Four Night Rider” ostavljaju dojam kao da su nešto što se oduvijek trebalo dogoditi, a sad je konačno tu, kao da sada u nekom starom norveškom studiju pronađu kazetu iz ’85. na kojoj se nalazi snimka u kojoj čujemo grupu A-ha kako radi prepjev Genesisovog “Supper’s Ready”, kao san. Na žalost, album ne završava tako bajno, već pomalo zamorno i dosadno sa dvije (pre)duge pjesme koje mu oduzimaju malo kredibiliteta, iako je posljednja, “In the Summertime” u zadnjim sekundama kada počinje ženski vokal dosta slatka.

Uglavnom, indie-rock je mrtav; no pop-rock nije, a ovaj album je jako dobar primjer jednog vrhunskog, nadasve odličnog albuma (kojeg, što ga više slušate, više volite) u tom žanru, stvar postaje još uzbudljivija kada se sjetite da je ovo tek prvi album benda koji je istim u mene ulio mnogo nade, te jednostavno ne mogu dočekati sljedeće izdanje u kojem bi se stvari trebale čak još bolje posložiti.

Tekst: Antonio Karlović