Indie rock blues hladnih švedskih prostranstva

Skandinavski indie rockeri su mi nekako oduvijek dragi jer su za razliku od Otočana, koji svi podosta nalikuju jedan na drugog, sjevernjaci ipak nekako osebujniji, raznovrsniji, živahniji, interesantniji, jednom riječju bolji.

Peter Björn and John su takav jedan trojac koji na prelijep način prenose švedski duh na svjetsku indie rock scenu, ne libeći se upotrijebiti i neke od najosnovnijih tonova da bi dobili što zarazniju melodiju.

Tako su običan zvižduk uklopili u pjesmu “Young Folks”, u kojoj je gostovala i ex-The Concretes frontmenica Victoria Bergsman, a ta je pjesma postala ogroman globalni hit, zbog čega se simpatični trojac zakleo da više neće fućkati u svojim pjesmama.

Upravo ih je ta pjesma izbacila u orbitu pa je tako i cijeli album “Writer’s Block” dobio na svojoj težini. Na njemu se nalazilo još pregršt dobrih pjesama, tako da je on ispao kao ‘treća sreća’ za bend.

Inače, “Writer’s Block” im je bio treći album u karijeri, a na svakom od njih dalo se iščitati pop rock usmjerenje pretežito bazirano na melodičnim skladbama.

“Seaside Rock” je album koji se uvelike razlikuje od ostatka dosadašnjeg rada benda, budući da je gotovo u cijelosti instrumentalan i manje melodičan nego njegovi prethodnici. S njime su vjerojatno željeli zadovoljiti svoju taštinu, odnosno želju za istraživanjem glazbenih granica do kojih mogu ići, a najmanje su razmišljali kako će ga fanovi prihvatiti.

Po tome, mogle bi se uzeti mnoge paralele s posljednjim albumom Black Rebel Motorcycle Cluba, ali ipak ovaj album je mnogo logičniji i bolji.

Odmak od pop melodija u sferu instrumentalnih makinacija, vrlo dobro su prebrodili jer je većina materijala zanimljiva i potiče na razmišljanje kako je to živjeti negdje na osami, gdje se temperatura rijetko diže iznad 0°C, gdje je po nekoliko mjeseci oko tebe par metara snijega, gdje noć gotovo ne prestaje u zimskom dijelu godine…

Upravo tako sam ja doživio “Seaside Rock”, kao album u kojima nas Peter Björn and John upoznavaju s ljepotama življenja u Švedskoj.

Ranije sam napomenuo da je album gotovo u cijelosti instrumentalan, a to se može i doslovno shvatiti jer tek dvije-tri pjesme imaju nešto teksta, ali to je sve na švedskom i više neki razgovor ili recitiranje, nego neko suvislo pjevanje.

Od deset skladbi, koliko se nalazi na albumu, nekoliko njih je meditativno-hipnotičkih, neke su vrlo ambijentalne, dok je svega par njih vrlo živahnih i nabrijanih, a baš te pjesme (“School of Kraut” i “At the Seaside“) smatram kao najbolji dio albuma, makar je i ostatak na dosta visokoj razini.

S vremena na vrijeme, mnogi bendovi pokušavaju napraviti odmak od standardne pjesmarice u svojoj karijeri, a često to kod fanova ne prolazi.

Ne znam kako su “Seaside Rock” prihvatili fanovi Peter Björn and Johna, ali meni je nadasve uvrnuti, zanimljivi i što je najbitnije dobar za razliku od sličnog eksperimenta kojeg su napravili BRMC-i.

Bijeg u eksperimentalno-instrumentalne vode, obavljen je s mnogo atmosferične sanjive glazbe, bend je pokazao da ima potencijala za različite stvari, ali ipak se nadam da će se vratiti karakterističnom indie pop rocku na svom sljedećem uratku, a do tada preostaje slušati “Seaside Rock”, koji će se posebno dobro uklopiti u ovaj zimski period.