Indie očevi pitaju vole li ih njihova djeca

Između novog albuma Pixiesa “Indie Cindy” i njegovog prethodnika “Trompe le Monde” prošlo je čak 23 godine. Premda su se ponovo okupili još 2004., trebalo im je deset godina za novi materijal.

Deset godina dvostruko je dulje od prve faze benda u kojoj su objavili sve svoje ostale (kultne) albume. Skoro četvrt stoljeća između dva albuma je ogroman razmak i samo dodatno povećava teret usporedbe s prošlošću, no Pixiesi su odradili solidan posao.Materijal s “Indie Cindy” prvo su pustili u obliku nekoliko manjih EP-a, pa tek onda skupa u dugosvirajućem obliku, što je dobra taktika da se zadrži pozornost današnje publike koja pati od short attention spana, te se dozvoli konzumiranje novog materijala u manjim količinama.Na početku snimanja albuma u Walesu, Kim Deal je iznenada objavila da napušta bend, što je bio šok za ostale članove. Odlučili su snimiti album s gostujućim basistom i ne tražiti zamjenu za Kim. Dakle na novom albumu nema dva bitna elementa koja su činila prepoznatljivi zvuk Pixiesa: nema Kiminog basa ni glasa. David Lovering i Joey Santiago su stoga preuzeli više vokalnih zadaća.Producent albuma je Gil Norton, s kojim su Pixiesi snimili sve svoje albume osim prvijenca. On je uvelike utjecao na kvazi-britpop zvuk “Indie Cindy”. Oslonac zvuka su energične akustične ritam gitare, visoko, ugodno pjevanje Black Francisa, te melodije koje lakoćom ulaze u uho. Tu je i zaštitni znak Pixiesa, kombiniranje mekih-oštrih, glasnih-tihih dionica, no nije se pretjeralo s tim efektom.

Uvodni troskok je više nego uvjerljiv. “What Goes Boom” je čvrsti, žustri rock, s masivnom ritam sekcijom, distorziranim gitarama i ljepljivim vokalom. “Greens and Blues” je ‘najbritpopskija’ na albumu, s pravocrtnim gibanjem i beatlesovskim melodijama. Trio zaključuje naslovna stvar koja počinje lagano s dionicom na gitari koja kao da je ispala iz psihodelije šezdesetih. Slijedi nagla promjena brzine i Francisov izljev bujice riječi u stilu bitničkih recitacija, da bi refren opet bio slatkast. Pjesma vrlo vjerojatno govori o današnjoj indie sceni i ulozi Pixiesa na njoj.

“Magdalena 318” je jednostavna, ali zavodljiva u svom vunenom magličastom tripu, s, za promjenu, svima jasnim stihovima. “Silver Snail” je čista psihodelija, a “Andro Queen” space rock balada u ritmu marša koja pjeva o djevojci s Andromede. U “Blue Eyed Hexe” sa slojevima distorziranih riffova i ravnomjernim ritmom Pixiesi nastoje oponašati plesni seksi rock The Rolling Stonesa. Začin na kraju je Francisovo vrištanje.

“Indie Cindy” najbolje sjeda ako se zanemari utjecaj Pixiesa na alternativni, odnosno indie rock kako se danas zove (premda dobrim dijelom nije više ni alternativan, ni indie), te prestane pod mikroskopom uspoređivati nove pjesme s kultnom prvom fazom benda. Ako ga se umjesto toga sluša sa svježim ušima, otkriva se da je riječ o izvanredno pitkom, a još uvijek dovoljno pomaknutom i ekscentričnom albumu.