“In Spades” zvuči kao pravi povratak The Afghan Whigsa

Nakon solidnog, ali ne i impresivnog povratka s albumom “Do to the Beast” The Afghan Whigs ove godine s osmim albumom pokazali su zašto su bili jedan od zanimljivijih alternativnih bendova ’90-ih.

Nikad u samom žarištu zbivanja i uvijek nekako na rubovima scene, no s distinktnim zvukom i vokalom Grega Dullija koji je i danas jednako svjež kao i kada su počinjali. Glazba koja je utjecala na Dullija bila je šarolika, od R&B-a do jazza, a k tome poznata je činjenica da su radili brojne obrade tijekom svoje karijere. S obzirom na tako razne utjecaje The Afghan Whigs nisu potpuno tipičan rock bend.

Zvuk koji su njegovali mijenjao se s novim albumima. “Up In It” i “Congregation” bili su sirovi, “Gentlemen” i “Black Love” noirovski i suptilniji , a svaki sljedeći zvučao je  kompleksnije jer Dullijev je raspon interesa postajao sve složeniji. Aktualni album više je Twilight Singers album, nego The Afghan Whigs i mnogi će se u tome složiti, ne samo zbog činjenice da su iz originalne postave ostali samo Dulli i John Curley, dok su ostatak benda upravo članovi Twilight Singersa, nego zbog samog zvuka. No, i dalje je to The Afghan Whigs koji volimo.

“In Spades” zvuči kao “Black Love” u modernijem ruhu i ukrižena s “Dynamite Steps” Twilight Singersa. Iako je zvuk ponešto modificiran, tekstualna tematika i preokupacije i dalje su ispitivanje sive zone između dobra i zla, devijantnosti, seksualnosti i ljubavi s dozom demonskoga i mračnoga. Ipak, ono što je konstanta Dullijev je vokal.

Na aktualnom albumu zvuči jednako uvjerljivo, snažno, ekspresivno i s intenzivnim emotivnim nabojem. Posebno je to primjetno u “Demon in Profile“, koja je bila prvi single s albuma. Klasični su to Whigsi upravo zbog vokala i načina pjevanja, iako je zvuk ispoliraniji, no i dalje s gitarama u prvom planu. Posebna je priča ove stvari rog, koji joj daje posebnu čar, a prisutan je i na nekim drugim numerama, poput “Toy Automatic“.

“Oriole” je druga stvar koja se ističe kao esencijalna za album. Kao i “Demon in Profile” otvaranje pjesme lagano je da bi se kako odmiče sve više intenzivirala. Na ovoj stvari gitare su najdojmljivije, a Dulli zvuči jako emotivno.

Ljubavna stvar jednako emotivna kao one s albuma “Gentleman”, nalazi se pred kraj albuma. To je “I Got Lost“, koja je nastala nakon što je Dulli saznao da se kolega iz benda bori s rakom. Nakon nje još je jedna balada, “Into the Floor” čine je zaokružena priča novih The Afghan Whigsa.

Trik je albuma da su snažnije stvari u prvom dijelu, a kako album odmiče pjesme postaju sve laganije i senzualnije. No, oba dijela funkcioniraju skladno i nadopunjuju se i čine priču o dvije strane, dobru i zlu, mržnji i ljubavi i svemu onome što se nalazi između njih.