Impresivno dosadni disco-pop

Mladac ljepljivog glasa kao da je progutao tri i pol kile Bronhi bombona se na svom drugom albumu okrenuo disco ritmovima i kako stvari stoje, album “Revolve” će biti upamćen kao klasičan primjer teškog drugog albuma.

Naravno, ako bude uopće upamćen jer za ovako bezličnu muziku i treba jako napregnuti mozak da tako nešto umemorira i drži van zaborava.John Newman je nakon albuma “Tribute” imao sve karte u svojim rukama. “Tribute” nije bio ni savršen ni revolucionaran album, no bio je suvisao, i što je još značajnije, sugestivan. Na albumu “Revolve” može se naći brdo plesnih ritmova i uhu ugodnih melodijskih sklopova, no oni su dovoljno dobri da ne vozite auto u tišini, ili da ne perete suđe u tišini.

To je politički korektna, kompromiserska muzika koja teško može iznenaditi i lako iznervirati one koji od muzike traže malo više nego što je popunjavanje neugodne zvučne deprivacije. Iza ove muzike ne stoji nikakva poruka ili emocija nego puka studijsko-pjevačko-aranžerska tehnika koja se gnuša iskakanja iz ravnog mainstream disco-popa koji cilja šire od ciljane publike. Koliko god nesavršeni bili, “Love Me Again” ili “All I Want Is You” su evergreeni u odnosu na doskočice i poskočice s “Revolvea”.

Ipak, ako se odlučite poslušati “Revolve”, počnite s drugom polovicom albuma koja ipak po kvaliteti odskače od prve i na kojoj su se, valjda greškom, smjestile njuorlinškim funkom nadahnuta “Give You My Love“, grande balada s malo afektiranog pjevanja “I’m Not Your Man” (kao koautor ove stvari se potpisuje Toby Gad koji je koautor “All of Me” Johna Legenda) i pretjerano ubrzana, gospelom inspirirana “We All Get Lonely” koje ipak ukazuju da s Newmanom nije sve gotovo i da bi momak mogao imati interesantnu karijeru ako malo promijeni suradnike i/ili drugačije promiješa karte.