Ima smisla i kad ne igraju smisleno

Ne pretjerano oku ugledan ambijent. Pjevač sugestivnog pogleda poput bivšeg ministra Primorca. Neurotičan glas. Basistica s demode koreografijom i s modnim ukusom na nivou neuke tete iz holivudskih filmova. Blesavi kostimi. Svirka non-stop. Neumoljiv ritam. Muzičari zvuče kao da su pušteni s lanca. Publika se ne čuje pretjerano.

Gore navedeni motivi samo su neki od elemenata koji film režisera Jonathana Demmea “Stop Making Sense” čine onim što je “The Last Waltz” Martina Scorsesea bio za generaciju s početka sedamdesetih: dokument koji sumira ono najbolje iz opusa jednih od najboljih predstavnika umjetnički najvrednije američke scene. Da podsjetim, “The Last Waltz” bila je snimka koncertne oproštaljke grupe The Band koja je fuzijom svih tradicionalnih američkih žanrova kreirala zvučnu kulisu za izigranu i razočaranu hippie generaciju, a Talking Headsi bili su među najinovativnijim pripadnicima newyorške novovalne scene, koja je pomogla dokinuti već prilično ustajalu country i soft rock ljigu (točnije, armiju imitatora koji nisu imali ni prstohvat umjetničkog integriteta poput izvođača kao The Band). Predvođeni buljookim rasplesanim pjevačem Davidom Byrneom, Talking Headsi u filmu “Stop Making Sense” (prvotno objavljenom 1984.) daju ono najbolje po čemu treba pamtiti ne samo albume ovog osebujnog benda, nego i osamdesete u cjelini: energične i himnične pjesme jasnog plesnog ritma, sklonost panoramskom poimanju glazbe (uvođenje afričkih instrumentalnih dionica), sklonost eksperimentiranju i demokratskom poimanju muzike (iako je nepobitno da je Byrne glava benda, teško je preko usana prebaciti da su ostala trojica tek glazbenici pratitelji velikog šefa) te dobru zabavu.Međusobna sinergija svih muzičara na sceni evocira rane dane grupe Sly and the Family Stone (i oni su imali ludog frontmena, prerano izgorjelog Slya Stewarta), a kompletna scenografija podsjetit će da su osamdesete u Americi bile godine kada je jednostavnost opet bila u modi. Kroz dobar dio ovog filma (nekoliko je koncerata snimano da bi se uobličilo u jedan film), dvorana izgleda poput štale, a razrađenije scenografije koristili su izvođači bar 15 godina ranije.Za povijest popularne glazbe važnije je da su snimke pjesama natopljene energijom, autorskim potpisom Davida Byrnea i interpretacijskom snagom svih muzičara (Byrne i društvo su, između ostalih, za ispomoć pozvali vrhunske prateće glazbenike iz ešalona Parliament/Funkadelic) koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli nastanku ovog albuma.

“Stop Making Sense” odlikuje se sjajnim vizualima, uz izvrsnu audio-podlogu (nešto se od zvukovlja nadosnimavalo, ali nećemo o tome), a izmjene kostima i različita odjeća muzičara samo su dio posvemašnjeg šarma Talking Headsa.

Set-lista je učinjena bezgrešno, i za razliku od “The Last Waltza” gotovo da i nema govornog materijala, nego glazba, scena i interakcija s publikom i među muzičarima pričaju svoju priču, na način da čine jedan od najboljih koncertnih filmova svih vremena.

Imali smo sreću da su kamere pod Demmeovim vodstvom uhvatile esenciju toga što neka rock grupa mora imati i kako nastupati. Posebna kvaliteta najnovijeg DVD-reizdanja su titlovi na jezicima koje čak i aktualni zagrebački te splitski gradonačelnik razumiju i govore, tako da mogu shvatiti o čemu pjeva taj ekscentrični, genijalni četverac David Byrne, Tina Weymouth, Chris Franz i Jerry Harrison.