Ima li života na Mjesecu?

    1759

    Laibach

    We Come In Peace (Iron Sky soundtrack)

    Datum izdanja: 09.04.2012.

    Izdavač: Mute / Dallas Records

    Žanr: Industrial Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. B-Mashina (Iron Sky Prequel)
    2. Take Me To Heaven
    3. Problems, Big Time! / Schwarze Sonne
    4. Classroom (Where Are We From?) / Spaceship Hangar
    5. Kameraden, Wir Kehren Heim!
    6. Ein Spion Von Der Erde
    7. Sauerkraut
    8. Washington’s Escape
    9. Dr. Richter’s Laboratory
    10. Vivian’s “Untergang”
    11. Klaus And Renate
    12. In The Machine
    13. Renate And Washington At The Lab / Albinising Operation
    14. Nazi Expedition To Earth
    15. Renate’s Surprise
    16. Peace Lovin’ Brother Rap
    17. The Good Times For The Bad People
    18. Renate’s Message Of Peace
    19. The Miracle In White House
    20. The Answer To The Question
    21. The Moon Nazis Are Coming
    22. 125’ Later Ragtime
    23. A Good War Blues (Klaus And Vivian)
    24. Die Flotte Ist Bereit
    25. Der Führer’s Last Waltz
    26. Meteorblitzkrieg Begins
    27. Ready To Face The Music (Counterattack)
    28. UN Security Council Confessions
    29. Space Battle Suite
    30. James And Renate Inside The Götterdämmerung
    31. The United States Of America Does Not Negotiate With Terrorists
    32. Moon Attack
    33. Götterdämmerung Muss Fliegen
    34. Feuer Frei!
    35. Fight Between Washington And Dr. Richter
    36. Klaus And Renate’s Final ‘Rendezvous’
    37. The Fall Of Götterdämmerung
    38. America
    39. Under The Iron Sky
    40. End Title (We Leave In Peace)

    Prema vlastitim izjavama u brojnim intervjuima, Laibach unatoč kontroverzama koje ga prate, ili su ga pratile, sebe nikad nije shvaćao ozbiljno, već je javnosti servirao ono što javnost i želi – totalnu senzaciju. U tom kontekstu, glazbeni doprinos filmu “Iron Sky” dao bi se protumačiti kao njegov konačni ‘trijumf volje’.

    Poput Kraftwerka, Laibach u svom ‘Gesamtkunstwerk’ fazonu nastavlja negirati individualnost, s godinama prerastavši u svojevrsnu ‘bilderberšku skupinu’ nekadašnjih rodonačelnika tzv. transavangarde. Na odličnoj, gostujućoj retrospektivnoj izložbi održanoj unatrag godinu dana u Zagrebu, naslovljenoj (a kako drugačije?) “Ausstellung Laibach Kunst 1980 – 2010”, kojom zaokružuje svoj tridesetogodišnji društveno-umjetnički rad, Laibach, između ostalog, ističe neke od njemu omiljenih područja djelovanja i manipulacije: znanstveni menadžment (poznat kao taylorizam), dadaistička praksa (bruitizam), disco i, naravno, Nazi…U skladu s time, Laibach ne prestaje graditi mostove – najnovijim pokušajem lansirao je svoj zvučni signal u orbitu, u smjeru Zemljinog omiljenog ‘satelita’ – njegov prvi konkretniji blockbuster-soundtrack kroz koji nastavlja, na sebi karakterističan, simbolički način, propagirati vlastitu ideju državne tvorevine neopterećene geografskim ili nacionalnim obilježjima – danas općepoznate NSK.

    Nacizam u svemu tome ostaje neizbježan izvor inspiracije za kojekakve bizarne sugestije – među njima i jedne ovakve, da su na mjesecu nastanjeni ostaci civilizacije, spremne za ponovni udar Reicha na planet Zemlju. Izbor Laibacha kao skladatelja glazbe za ovakav film pokazao se idealnim (redatelj filma Timo Vuorensola izjavio je kako je od samog početka razrade ideje za film u vidu imao upravo Laibach) – međutim, u pokušaju dobre stare provokacije poigravanjem totalitarnim idejama, Laibachov se dio priče uglavnom svodi na koktel predvidljivog okusa u svoj jednodimenzionalnosti grandiozne wagnerijanštine, militarističkih šablona i političkog senzacionalizma.

    We Come in Peace” sadrži segmente koji, ako izuzmemo filmske dijaloge, komotno mogu biti dio bilo kojeg dosadašnjeg ostvarenja kroz koje bi Laibach iznova provocirao dvosmislenošću vlastitih ideja o novom državnom poretku. Unatoč njegovim zaslugama na kulturno-umjetničkom planu, Laibach je odavno sam sebe reducirao na trademark, uronjen duboko u temelje vlastite samodopadne korporativnosti, koja se podrazumijeva sama po sebi, ali nije uvijek opravdanje – a ‘nebo’, koliko god bilo čelično u ovom slučaju, nema ni upola težinu kakvom ovaj kolektiv s vremena na vrijeme još uvijek odiše. Kao ni sirovu energiju, koja je Laibachovom zastrašujućem parodiranju svega, posebno u danima njegove najveće slave, davala itekakvu ozbiljnost.

    Muziku podržava

    Gotovo cjelokupan problem ovog soundtracka počiva na pretjeranom nabacivanju dijaloškim isječcima iz filma. Spomenuli smo to malo ranije – bez njih, sama glazbena podloga s uhu ugodnim pijevnim segmentima mogla bi se tumačiti kao podloga za bilo što – kazališnu predstavu, radio-dramu, film… Međutim, kao takva bila bi svakako zanimljivije slušateljsko iskustvo, iako dramatični orkestralni skokovi izvjesnog dijela ovdje zastupljenih glazbenih podloga naprosto ne daju nikakvog prostora mašti – to su uglavnom vinjete koje nasamo, u izostanku filmske atmosfere, nemaju neku autentičnost, već zvuče poput kolekcije ‘leftover’ snimki; a ‘gledanje ušima’ predstavlja popriličan napor jer taman kad se udubimo u neki od ponuđenih glazbenih isječaka (od kojih je velika većina već dovoljno minijaturnog vremenskog trajanja), te kad nas ne bombardiraju pompozne naprasne orkestracije, konstantne upadice odabranih i porazbacanih dijaloga učine svoje, tvoreći tako čušpajz bez glave i repa.

    Uz spomenut laibachovski patos (između ostalog, Milan Fras reprizira svoj čuveni ‘om’ iz obrade “Across the Universe” u temi “Peace Lovin’ Brother Rap“), kao i obavezno pribjegavanje rekonstrukciji klasičnih kompozicija (vječita fascinacija Wagnerovim “Walkürenrittom”, uz adaptaciju Karla Wilhelma i Maxa Schneckenburgera u temi “Kameraden, Wir Kehren Heim!“) ili sempliranje (u jednom trenutku čuje se i isječak iz teme “On the Run” Pink Floyda, točnije – u segmentu “Space Battle Suite“), cjelina sadrži nekolicinu zanimljivih efektnih izuzetaka, od kojih pojedini zazvuče i poput reklamnog predaha (primjerice “The Good Times For the Bad People“), dok je za apsolutnu pohvalu kompozicija Ive Dovžana – “Take Me To Heaven”, koja kombinira mediteranske note, jazz i valcer s naglaskom na klapskom pjevanju – čiji umilni tonovi komotno prizivaju i scene iz Zafranovićevog kultnog filma “Okupacija u 26 slika”.

    U kontekstu Vuorensolinog blockbustera, “Take Me To Heaven” izaziva identičnu jezu, svojom kombinacijom sentimentalnosti i pritajene agresije – što ovu konkretnu temu opravdano čini Laibachovom inačicom kontroverzne pjesme “Tomorrow Belongs To Me”. Šteta što Laibach nije možda imao više vremena (ili volje?) poraditi na soundtracku u ovom smjeru, kreiravši nešto potpuno suprotno službeno serviranoj, predvidljivoj, brutalnoj zvučnoj slici filma. Potpomognut Tomijem Megličom iz Siddharte i dugogodišnjom suradnicom Minom Špiler iz Melodroma, u realizaciji ovog soundtracka Laibach je ostvario i ponovnu suradnju s Putokazima, uz finske goste – filmske kompozitore Joonasa Naskalija i Tapanija Siirtolu, koji zajedno s Kaiti Kink tvore Kaiti Kink Ensemble, čime je nastojao svoj doprinos učiniti eklektičnijim ali u tome je tek djelomice uspio.

    Iako će i dalje pobuđivati znatiželju i konfuziju, Laibach je i sam svjestan da je njegova igra u muzičkom pogledu postala ispuhani balon, unatoč pokušaju da svojim inicijativama posljednjih godina (primjerice obrade himni – a ovdje su iznova svoj očekivan, simbolički prostor dobile dvije – američka i njemačka), uz duhovitu (auto)valorizaciju (Lai)Bacha, održi auru neshvatljivog i zagonetnog, opskurnog ali sveprisutnog kolektiva, sada u potpunosti ukalupljenog u mainstreamske okvire.

    Ali unatoč tome, Laibach i dalje nastoji biti politički ‘nekorektan’.

    Muziku podržava