Ima li ipak života u svemiru?

“Kroz tehnološki napredak ‘Forever’, rasa vodenih bića koja živi na planetu Y, pronašla je tajnu dugovječnosti. Razvili su se do te mjere da su u potpunosti postali ovisni o strojevima te gube svoje osjećaje i emocije. Prolazeći komet na putu je udara s planetom Zemljom i to im pruža priliku da obnove svoju rasu. Forever koristi komet da prenese svoj DNK do novog doma, na planetu Zemlju.

Kada se komet i Zemlja sudare, kataklizmički udar uništava dinosaure, ali iz pepela uništenja uzdižu se ljudi. Na početku se pokus s ‘posijanom’ DNK činio uspješnim; kroz ljude (‘Man’), Forever proživljavaju emocije koje su iskusili prije doba strojeva. Pokušavajući pomoći čovječanstvu da prevlada svoje fizičke slabosti i mentalna ograničenja, Forever ubrzavaju ljudsku evoluciju.

Ali rezultat je tragičan: ljudi razvijaju sličnu tehnološku ovisnost s njihovim nestankom emocija i razvojem morala, baš kao Forever, ne držeći korak s njihovim kapacitetom izumljivanja. Forever moraju pronaći način da spase čovječanstvo od njihovog neizbježnog samouništenja … Ili bi to trebali?”.

Morate priznati da bi ovo bila vrlo dobra priča za neki novi znanstveno-fantastičan film, ali tome nije tako. Iako nije namijenjena za prikazivanje na filmskom platnu (barem ne trenutno), ipak se radi o priči, ali o imaginarnoj priči na kojoj se temelji novi konceptualni album nizozemskog velemajstora Arjena Anthonya Luccasena sa svojim ‘osnovnim’ bendom Ayreon.

Kažem namjerno osnovnim jer, uz nekoliko bendova u kojima je djelovao i još djeluje kao njihov lider (Vengeance, Ambeon, Star One, Stream Of Passion), Arjen je čest gost na albumima nekih drugih metal izvođača.

A s ovim je albumom, to bi komotno mogli reći, otišao korak dalje u odnosu na prošli, sjajni “The Human Equation”, objedinivši starije albume Ayreona s materijalima gore spomenutih svojih bendova, ali ugradivši još i neke nove elemente.

Idejno, “01011001” nastavak je onoga što se započelo na “The Electric Castle”, a muzički je on kombinacija bazičnog progresivnog metala s hard rockom, heavy, power phantasyem i space metalom, classic, gothic i neoprogresivnim rockom, folkom, industrialom, synth popom i možda još nečim, čini mi se manje bitnim.

Dakle, jedno vrlo kompleksno, skoro pa bih rekao komplicirano djelo, s vrlo mračnom, tmurnom, ‘sjevernofinskom’ atmosferom koje zahtijeva potpunu koncentraciju i maksimalnu predanost i odanost kod slušanja.

Sve u potpunom skladu s ne baš veselom i optimističkom tekstualnom koncepcijom. Uz to što je ovaj album nemjerljivo mračniji, rekao bih i da je žešći, više heavy nego prethodnici, naročito “The Human Equation”.

Sve što sam do sada naveo, rezultiralo je jednim vrlo raskošnim materijalom duginih boja, satkanim od strukturaliziranih, maksimalno detaljiziranih, super obrađenih pjesmama s mnogo varijacija i zamki unutar svake od njih, bilo da se radi o instrumentalnim ili vokalnim izražavanjima, produkcijskim ‘podešavanjima’ ili pak kontinuiranim izmjenama ritmova.

Svaka pjesma ima svoj identitet, svoju posebnost, različitosti, i obiluje događanjima. Praktički, u njima ima ponešto za svakoga. Od žestokih heavy riffova i progresivnih solaža do uspavljujućih dijelova, preko melodičnih, pamtljivih catchy ritmova ili recimo mračnih, bombastičnih, dubokih atmosferskih upozoravanja.

Sve je to u službi velike, ogromne količine melodramatičnog muzičkog ugođaja kakvog Ayreon do sada, mislim, još nije ponudio. Iskreno, kada slušam ovaj album, po tko zna koji puta se zapitam može li ovaj čovjek, mislim naravno, na Arjena, napraviti nešto što je slabije od odličnog. Očito da ne. Godinu dana rada na ovom albumu, sada je to jasno, u potpunosti se isplatilo.

Jer to je album sastavljen od toliko sitnih, ali bitnih detalja, da ih je ukalupiti u jednu cjelinu bio pravi izazov. Izazov koji je okončan na impresivan način. Znao sam čuti i čitati da je progresivni rock i metal muzika bez duše, čisto tehniciranje bez osjećaja. S time se, priznajem, nikad nisam slagao. A tko je god nešto tako tvrdio i ostaje pri svom stavu nakon što čuje ovaj album, trebao bi jako preispitati svoje mogućnosti zdravog i razumnog rasuđivanja.

Jer ovo je pravo bogatstvo zvukova koji djeluju poput čarolije, impresivna je niska vokalnih bisera (koji dijele uloge “Forever” i “Man”), a njihovu kvalitetu savršeno prikazuje već prva pjesma “Age of Shadows“, u kojoj je čak osam vokalnih solista različitih stilskih izražavanja udružilo svoje snage.

Usto, to je pjesma ogledni primjerak albuma, koja započinje ‘vodenastim’ i industrial ugođajem, prepuna je ‘mraka’, promjena ritmova, futurističkih klavijatura, laganog, nježnog, ali i agresivnijeg pjevanja, te opernih duela, koji su me podsjetili na Therionove.

Kad smo krenuli s pjesmama, recimo da ih je na albumu 15, a stavljene su na dva diska i traju 102 minute. Prvi je disk tako tek nešto malo melodičniji, a pjesme se ‘događaju’ na ‘Planetu Y’ (naslov albuma je binarni kod slova Y, ne naslov epizode “Zvjezdanih staza”), dok je drugi disk (‘Zemlja’) ipak nešto mračniji i muzički, odnosno stilski, malo raznovrsniji, pogotovo što se tiče epskog i folk utjecaja, te synth aranžmana.

Tu se nekako najviše ističe “River of Time“, stvar s jako puno folka i srednjevjekovne atmosfere, koju prenose zviždaljka, flauta, violina i klavijature, a snagu joj daje power phantasy pjevačka energija Hansija Kürscha iz Blind Guardiana.

Na tom, drugom disku, dugačke, epohalne pjesme su “The Fifth Extinction” i “The Sixth Extinction“, s time da je ‘peta’ nešto univerzalnija, simfoničnija, dublja, mračnija, a ‘šesta’ osjećajnija, samim tim i nešto tužnija, u čemu joj pomaže i dosta jak utjecaj piana.

Uz već istaknutu “Age of Shadows”, pjesme s prvog diska, odnosno s ‘Planeta Y’, koje su u svojoj dužini razrađene po svim linijama su “Liquid Eternity” i “Beneath The Waves“. Ima tu, uz ostalo, muško/ženskog pjevanja, syntheva, heavy solaža, baladnih, ali i brzih žestokih ritmova. Svega pomalo, ničega premalo niti previše.

A takav je omjer i na cijelom albumu, na kojem su Arjenu pomagala neke od najvećih aktualnih pjevačkih metal zvijezda. U prvom redu to su Jørn Lande (ex-Masterplan), Daniel Gildenlöw (Pain Of Salvation), Tom S. Englund (Evergrey), Simone Simmons (Epica), Floor Jansen (After Forever) ili Anneke van Giersbergen (ex-Gathering).

Pridodamo li ovim pjevačima još i instrumentaliste kao što su Joost van den Broek (ex-Sun Caged, After Forever), Derek Sherinian (Planet X, ex-Dream Theater), Tomas Bodin (The Flover Kings) ili Michael Romeo (Symphony X), plus još njih desetak manje ili više poznatih, jasno je da ovaj album nije mogao a niti smio biti slabiji od onoga kakav je. Fantastičan.