Ima još dinamita kod malog funk zavodnika

    4110

    Jamiroquai

    Rock Dust Light Star

    Datum izdanja: 01.11.2010.

    Izdavač: Mercury Records / Universal Music

    Žanr: Funk, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Rock Dust Light Star
    2. White Knuckle Ride
    3. Smoke And Mirrors
    4. All Good In The Hood
    5. Hurtin’
    6. Blue Skies
    7. Lifeline
    8. She’s A Fast Persuader
    9. Two Completely Different Things
    10. Goodbye To My Dancer
    11. Never Gonna Be Another
    12. Hey Floyd

    Ljubitelj bijelog vina, motora, automobila (po novom čak i helikoptera) i lijepih žena, izvukao se iz privremenog sužanjstva (stari diskografski ugovor) i vratio se onome što mu najbolje ide.

    Jamiroquai, čovjek ili bend –
    nebitno je, postoji 18 godina i svojim 7. albumom vratili su se na vrh
    acid-jazz, disco-funk, party-čagica scene.

    Dvogodišnje pravne zavrzlame nakon best-of albuma “High Times“, priznao je to Jay Kay, odvukle su ga daleko od motivacije za glazbom, ali čini se da je u to vrijeme skupio taman toliko entuzijazma da opet snimi melodije i ritmove kakve pamte svi oni koji se počnu zadovoljno gibati na bilo koji od njegovih starih hitova. Ako to ne potvrđuje singl “White Knucke Ride“, neće ništa.

    Ona, ali i naslovna “Rock Dust Light Star” pokazuju taj povratak analognog ali ispeglanog zvuka, i ovozemaljskih instrumenata. Jako je lijepo čuti brundajući virtuozni bas na “Smoke and Mirrors“, pa jazzy gitarice na benignoj i filmskoj “Two Completely Different Things“, i onda trubice i klavir na nadolazećem singlu “Lifeline“.

    Muziku podržava

    Laganiji, simpatično topli i kućanski dio albuma su “Blue Skies” i “Never Gonna Be Another“, svojevrsni “Easy Like Sunday Morning” ovog desetljeća. No, onaj najbolji dio albuma je upravo onaj koji pokazuje da Jay Kay i društvo rade spektakle i energične koncerte. Stvar “She’s a Fast Persuader” bit će prava live-bomba, odlična svirka i pumpajući gušt.

    Ne znam točno kako bi trebalo interpretirati njegov zadnji studijski album, ali činjenica je da je baš ovo onaj Jamiroquai koji će vas podsjetiti na njegove najbolje dane i na pjesme kakve svi, (ali svi!) vole čuti od njega. Manje elektronike, više funka i više disko atmosfere. I sve to protegnuto kroz cijeli album, potencijalno krcat himnama za kućne tulume.

    Jedini negativni(ji) pogled na album je sam naziv, kojeg je opisao jako apokaliptično (‘bilo kakav meteor nas u 30-ak sekundi pretvara u prah’) i tako udario opasnu kontru sveukupnom zvuku kojeg širi svijetom. Ali, tko još Jamiroquai sluša radi njegovih Greenpeace propovijedi i s negativnim pristupom u srcu?!

    Muziku podržava