Ima i onih koji su stalno veseli

U događanjima prebogatoj metalnoj 2010. godini ipak ima jedna stvar koja je izostala, i za koju se može reći da je čak i nedostajala.

Točnije, ima nešto što se nije dogodilo, a godine prije nje kao da su imale to pravilo – Korpiklaani nije objavio novi studijski album, vjerovali ili ne. Tradicija je iznevjerena.

No da baš ne bude preveliki odmak od prethodnog, sedmi album “Ukon Wacka” izašao je gotovo na početku aktualne, za sada ne baš prevesele godine, i na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu nekoga tko je zadužen za popravljanje raspoloženja. Pa, što je to donio novoga, pitali bi se mnogi, i dobili očekivani odgovor – baš i ne previše toga. Uostalom da jest, to valjda ne bi bio Korpiklaani. Ne valjda, nego sigurno ne bi bio.

Ipak, treba reći da su se redovi očito posložili, da su, možda, između brojnih ‘fešti’ momci shvatili da su od prethodna tri, ili barem dva albuma trebali složiti jedan, pa si dali više truda i napravili ozbiljniji album sa skupom puno kompletnijih, dijelom i kompleksnijih pjesama.

Uključujući i dojam da od “Tales Along This Road” nisu snimili album s toliko dobrih, ne samo onih u stilu ‘hopa-cupa, ojla-la’ party-pjesama, već i onih koje na slušatelja ostavljaju snažan i uobličeniji dojam.

Produkcija je bitno osnažena, iako se ne može reći da je presintetizirana, jer je orijentirana na segmente koji su do sada nedostajali. U biti, ne da ih nije bilo, nego se osjećalo da ima prostora za napredak. To se najviše odnosi na dodavanje veće snage gitarističkim riffovima i bubnjarskim dionicama, koje imaju zanimljivije i dinamičnije prijelaze, a u kombinaciji sa, također glasnijim, ali i univerzalnijim folk sekcijama, koje se isprepliću i unutar svojih, ali i metalnih okvira, dobiva se visokoenergetsko-potentan heavy-folk metal.

Čak i u naslovima koji se ne ističu kontinuiranom brzinom, tipičnijom za neke ranije Korpiklaanijeve pjesme. Isto tako, Jonneove vokalne sekcije su ‘nabildane’ maksimalno, zadržan je i angažman epiziranih mini-zborskih pratnji, ne nužno uvijek u refrenskim dijelovima, a može se slobodno reći da je, generalno, instrumentalizacija dignuta razinu više.

Gustoća epic-folky atmosfere koju proizvode ‘sabijeni’, ali lepršavi istupi autohtonih instrumenata, poput jouhikkoa, gajdi, flaute, harmonike, te ponajviše violine, svim pjesmama, naravno, zahvaljujući i tekstovima na finskom, daju potpunu autentičnost smještajući ih u neka druga vremena. Sukladno tome, osjećaj da se doista nalazite u nekom drugom, nekom boljem, nekom ljepšem svijetu, izrazito je snažan.

Da je tome tako treba zahvaliti i uhodanoj kombinaciji catchy melodija i čvrstih folk aranžmana, koji olakšavaju protočnost i slušljivost pjesama, bez obzira na njihovu strukturu i ritmičku brzinu. Sa protočnošću i slušljivošću problema definitivno ne bi trebalo biti u slučaju pjesme “Tequila“, logičnog nastavka naslova tipa “Beer Beer” ili “Vodka”, koja je posvećena južnoameričkim fanovima, ali i svima koji vole dobro zaplesati, zapjevati i – zaliti.

Koliko se god činilo, a i jest tako, da se radi o pjesmi koja će (ili je) mnogima najviše ostati u sjećanju, ‘najtanja’ je na albumu. Puno jačih dojmova ostaje nakon što se čuju neke druge pjesme, kakvih ovdje doista ima jako puno, što je možda i nova vrlina benda – album bez nekog posebnog ‘blackouta’.

Od “Louhen Yhdeksäs Poika“, koja nakon srednjeritičmog uvoda s jakim riffovima i bubnjem dodaje na brzini i snazi, te uključuje polkasto-folkasti ritam s više smisla, ili “Tuoppi Oltta“, pjesme s izrazito naglašenim etno ugođajem u početnom dijelu, uz harmoniku, akustiku i bas, sa srednjim ritmom, solom flaute, zborskim pjevanjem i prekrasnim melodijama, te zarazno-zaljubljivim refrenima.

“Lonkkaluut” je umjereno brza heavy-folk ‘pržiona’, a naslovna “Ukon Wacka” jedna je od kompleksnijih pjesama, s izmjenama ritmova u rasponu od sporih do umjereno brzih, puno epičnosti i ozbiljnosti u vokalnim izvedbama, folk elementima i jakim riffanjima, i sigurno spada među upečatljivije dijelove albuma.

Čiji je vrhunac, i ne samo zato što je zadnja, sigurno “Surma“, pjesma koju bi mogli okarakterizirati i kao progressive-folk, s najautentičnijim etno ugođajem. Pogotovo onim s laganim ritmovima na početku, u kojima se ističu flauta, violina, mirni ‘plemenski bubanj’, nakon čega se prelazi u srednji ritam kroz riffični ‘filter’, dijelom je čak i dosta brza, s prodornim pjevanjem, a u kontinuitetu nudi najviše zanimljivosti.

Mislim da su njome pokazali da su prerasli ‘šašavo-zabavnjačku’ fazu (kako je to za njih teško reći) i da su sposobni napraviti pravu, ozbiljnu folk-heavy pjesmu.

Naravno, ne samo pjesmu, već i kompletan album, koji je vratio vjeru u diskografske mogućnosti ovih zabavnjaka, kakvi se zaista rijetko pronalaze. I s kojima se sva ova sranja koja nas okružuju doživljavaju, barem malo, na vedriji i opušteniji način.

A ako netko ima načina i zna da vas razvedri, zabavi, uveseli i do suza nasmije, onda je to svakako Korpiklaani. Uostalom, zapitajte se sami možete li ih, koliko god svi skupa s vremena na vrijeme gunđali da su dosadni – odbiti. Ha?