Ill Nino opravdao slaba očekivanja

Od ovoga albuma sam upravo i očekivao što sam i čuo. Totalna voda, sladunjavo, kada bi uspoređivali s prvijencem, “Revolution/Revolucion” – nebo i zemlja, u negativnom smislu. Unatoč tome što je “Confession” planuo i u hrvatskim trgovinama ja sam u potpunosti razočaran ovim materijalom. Možda se to moglo očekivati, jer ne znam što može biti zanimljivo kada već jednom čujete sličnu stvar.

Naime drugi album ovog šestero članog benda (Cristian Machado – vokal; Akrue Luster – gitara; Dave Chavarri – bubanj; Jardel Paisante – gitara; Laz Pina – bass; te Danny Couto – percussions) nije ponudio ništa novog. Za razliku od debitantskog albuma, koji je bio žestok, impulzivan i prvenstveno zanimljiv, “Confession” djeluje kao kopija sa nametnutim i prečestim melodičnim pjevanjem, isfuranim riffovima, ponešto dobre elektronike i precussion dionica, ali to je to.

OK, kapu dolje Bob Marletteu, Dave Chavarri i Cristianu na izvrsnoj produkciji te Michael Barbierou i Jay Baumgardneru na mixu, ali kako je moguće i uz dodatne glazbenike koji su gostovali na albumu (nabrojmo neke: Omar Clavijo, Marc Rizzo, Max Illige, Bob Marlette itd..) umjesto zanimljivog dobiti apsolutno ne zanimljiv album s izforsiranim španjolsko-engleskim sadržejem.

OK, malo sam prežestok, nije sve tako crno, album u principu uopće nije loš, ali najveći problem leži u tome da cijelo vrijeme imate osjećaj da ste to već prije čuli i k’ tome dodajte još i činjenicu da u pojedinim trenutcima pomislim kako Linkin Park zvuči ozbiljnije od ovoga. Dobro, kad sagledam cijelokupni uradak, priznajem da uopće nisam razočaran, jer kako sam već spomenuo, to sam i očekivao.

O albumu: trajanje je opet pozitivan dodatak ocijeni jer album traje svega 47min (i 19 sekundi) što mu daje tečnost (čudno, nekako su svi počeli brijati na kratke albume u zadnje vrijeme), a 14 pjesama zguranih u tih 47 minuta daje dojam o dosta materijala i raznovrsnosti (sve dok ne počnete slušati CD). Izdvojit ću tek tri pjesme: “How Can I Live”, kao singl i totalno ljigavu pjesmu koju možete čuti čak dva puta, jednom kao drugu na albumu i jednom kao zadnju u španjolskoj verziji, druge dvije su mi totalno dobre i brzo su mi ušle u uho (uostalom kao i sve s ovoga albuma), a to su: “Two (Vaya Con Dios)” – odličan dio u 2:33 na precussionsima s EE – visoko, visoko i vriskom, te “Re-Birth“, jungle je ludnica, a tu spanglish totalno dobro zvuči, gitara malo usporava stvar.

Pitao sam se u što će evoluirati Ill Nino i nadam se da ovim albumom nisam dobio odgovor, jer “Te Amo…I Hate You” (s puno fuck you) ne zvuči nimalo ozbiljno, a svi oni lagani dijelovi i kontradikcija koja se pojavljuje od pjesme do pjesme ostavljaju dojam školskoga i nedozrelosti (OK na nekima baedovima se mora i zaraditi). Nadam se da ljudi nisu previše razočarani ovim albumom, pogotovo ako su ga kupili.