Ikonoklazam i kaos Chrisa Cornella

Konzumerizam je sveprisutni lešinar post-modernoga doba uvučen u sve pukotine ljudske taštine i gramzivosti, no najčešće se barem uspijeva upakirati kako ne bi bio transparentan kao treći studijski album "Scream" nekadašnje ‘ikone’ Soundgardena i Audioslavea, Chrisa Cornella, koji predstavlja pravi proizvod s trake neuništivog Timbalanda.

Kako bi se uvukao pod kožu mlađarije, Cornell se uz pomoć Timbalanda, poput Nelly Furtado, isprostituirao klupskim pjesmuljkom "Part Of Me" osuđen na kraći životni vijek negoli ga imaju Pakistanci, začinjen dovoljnom dozom ritmičnosti i plitkih, ali pamtljivih mizogenih stihova koje jednostavno čine pravi recept za instant hit, posebice uzmemo li u obzir korišteno stilsko sredstvo repeticije.

Pjesmama "Time" i "Ground Zero" autor će se morati dobrano potruditi pri uvjeravanju publike da se ne radi o ukradenim snimkama Thomasa Callawaya, poznatijeg kao vokala dvojca Gnarls Barkley.

Potonja je isfucana kombinacija Timbalandovih specifičnih krikova, usklika i uzvika njegova cviljenja ‘aw’, ‘e’, ‘ooh’, ‘oh’ ili, najspecifičniji ‘pricky-picki-picki-pow’ koje smo dosad mogli nebrojeno puta čuti, kod Aaliyah, Justina, Madonne i spomenute Nelly, a prema riječima autora govori o napadu na tornjeve blizance. Nažalost, kod Cornella to zvuči kao da je producent nakon nabacivanja svih efekata iz svog malog foldera zaboravio iste distribuirati po pjesmi.

Orijentalno obojena "Take Me Alive", ali nipošto pravim instrumentima koji bi se dali razaznati, vokalno je ugostila mladog kovača hitova Justina Timberlakea čiji prateći polu-kastrat apsolutno odudara od Cornellovog čvrstog baritona. Ovo je reprezentativni primjerak nelogičnih instrumentalnih dionica koje se pojavljuju gotovo u svakoj pjesmi, a krajnje odudaraju od cjelokupne kompozicije i pridonose instrumentalnom kaosu čime se provocira mišljenje da se tijekom produciranja smatralo da su neki kraći instrumentalni ‘repovi’ morali biti uključeni jer su naprosto dobri. Međutim, niti se radi o logičnom inkorporiranju instrumentalnih dionica, niti su one kao takve dobre.

Svijetli trenutak je "Long Gone", balada s potencijalom koji može zahvaliti Cornellovoj gitari neutopljenoj u isproduciranom košmaru sintetičnih zvukova, a ovaj najtopliji instrument uspio je nadglasati i Timbalanda za kojeg se zna da je u pjesmi tek po zaslugama upisanim na knjižici albuma.

Došao je i trenutak kada se službeno možemo oprostiti s nasljeđem Soundgardena jer se u pop-dance "Enemy" Cornell pretvara u mušku varijantu Britney Spears te doista zvuči kao kombinacija trash hitova "Stronger" i "Circus".

Album zatvara slučajem za promatranjem pod radnim i kodnim imenom "Watch Out", dinamičnom i energičnom pop skladbom čiji se zvuk doista ne razlikuje od prethodnih jedinica, no zapanjuje iznenadnim naglim rezom nakon kojeg počinje psihodelična rock skladba nepoznata naziva, uklopljena kao iznenađenje u prethodno navedenu pjesmu i time ovaj kantautor postaje ekstremno iritantan jer natprosječno loš opus determiniran sintetičkim zvukovima zaokružuje usnom harmonikom, klavijaturama te gitarom.

Naposljetku, bez sume o cjelokupnom uratku, tek je ostalo ponuditi zanimljivu opasku, a radi se o samoj naslovnici i knjižici albuma koje prikazuju Cornella kako u skoku razbija gitaru, te u nastavku razbijenu gitaru na komadiće što je savršena vizualna metafora za audio katastrofu iz riznice nekreativnog i neinventivnog producenta te propalog rockera.