Igrajte nam mužikaši

Najave djela velikih muzičara nikad nisu skromne, no kada se u naslovu stave pridjevi kao što su klasični i prestižni, onda bismo se mogli zapitati je li naziv davao netko ‘inteligentan’ tko bi to na hrvatskom rekao ‘pregenijalno’, ‘preodlično’ i ‘presuper’.

No, stvar je u sljedećem: jazz trubač Miles Davis je snimao za diskografsku kuću koja se zvala Prestige, a kako drugačije nazvati nego klasične svirke sa saksofonistom Sonnyem Rollinsom te drugim znamenitim glazbenicima (između ostalih, Charlie Parker gostuje na nekoliko snimaka, a tu je i bubnjar Art Blakey).

To je period prije Milesovog velikog uzleta, kada je njegovo sviranje bilo podcijenjeno, kad je imao ljubavnih problema (veza na daljinu sa Juliette Greco koja se ubrzo udala za drugoga), a bio je i ovisan o heroinu. Heroin je tada bio droga koju su rado koristili jazzeri, pa tako i Charlie Parker, te gore spomenuti Sonny Rollins.

Prva polovica pedesetih je bila dinamična i za Rollinsa: malo zatvora, pa hapšenje zbog droge, pa skidanje s heroina (siroče se bojao da će skidanje s droge loše utjecati na njegovo sviranje, a kad tamo – frajer je još bolje prosvirao).

Što to znači za “The Classic Prestige Sessions“? Unatoč kaosu u njihovim životima, Davis i Rollins zvuče vrlo fokusirano, njihove su solaže smislene i lišene bilo kakvog prenemaganja. Miles je još ‘konvencionalan’ jazzer, prilično uronjen u bebop, osim što je svirka sugestivna, teško da će netko na temelju toga moći predvidjeti kamo će sve otići u daljoj fazi karijere.

Moguće je uočiti njihove plutajuće emocije, a često zvuče i zapanjujuće razigrano, kao da se igraju jazza, bilo da je riječ o autorskim kompozicijama. Korišteni instrumentarij je uglavnom u bebop formatu, što će reći postava truba-saksofon-klavir-bubanj-bas s povremenim pojačanjima u vidu trombona ili dodatnog tenor ili alt saksofona. Interpretatorska izražajnost je na visokom nivou, bilo da je riječ o obradama klasika ili autorskim pjesmama.

Iako su snimke već prije objavljene na LP-a Rollinsa i Davisa, i neće donijeti novo čitanje opusa dvojice velikih jazz majstora, lijepo je ove stvari poslušati u kontekstu ove kompilacije – vjerojatno ćete dobiti želju da preslušate i ostatak Davisovog i Rollinsovog opusa iz tog perioda.