Idolizirana retro poslastica

Još kada sam bio klinac i slušao Zagrebačke mališane te plesao na pjesmu “Đuli”, starija sestra me ‘filjala’ sa svojim kazetama snimljenim na kazetofonu putem lokalnog radija, među kojima je jedan od glavnih favorita bio i Billy Idol, pomalo otkačeni Englez s pregršt hitova.

Danas, dvadesetak godina kasnije, sa smješkom se sjetim tih vremena jer sam i tada, kada i nisam previše znao što u životu radim, bio glazbeno ažuran, makar mi se tada i nije pretjerano sviđala ta vrsta glazbe (radije sam pjevao “Kad si sretan”)…

U tim 80-ima na glazbenoj sceni su harali neprikosnoveni Michael Jackson i Prince, ali je bilo i veliki niz bendova (u prvom redu bih istaknuo Duran Duran) koji su gajili jedan slatkasti (da ne kažem gay) pop zvuk na kojeg su se palile mnoge djevojke, ali i žene.

Billy Idol je uzeo njihovu ideologiju, ali je ipak sve zakrenuo k nešto žešćem (ali još uvijek pop) zvuku zbog čega je bio vrlo osporavan, ali i popularan.

Još sredinom 70-ih, pravim imenom William Michael Albert Broad, Idol je krenuo u glazbene vode s Generation X, jednim od prvih punk bendova iz Britanije. Generation X se raspao na prijelazu u 80-e zbog razilaženja u mišljenjima, pošto je dio benda htio ostati kod punk svirke, dok se drugi dio htio približiti hard rocku.

Bilo je to idealno vrijeme da Billy Idol, kao jedan od najistaknutijih članova benda, krene u solo-vode.

Odmah, već s prvim solo EP-om skrenuo je pažnju na sebe, ponajviše zbog prerade “Dancing With Myself” bivšeg benda, a hitoidni potencijal je potvrdio prvijencem na kojem su se našle “White Wedding” i “Hot in the City“. Tako je rođena jedna od najvećih zvijezda 80-ih.

Početkom 90-tih, počeo je lagano ‘kašljucati’ s nešto slabijim albumima, a nakon
diskografskih problema, smatralo se da više ništa ne može postići.

Desetak godina se uopće nije čulo za njega, ali su ga ponovno ‘aktivirali’ početkom novog milenija kolekcijom “Greatest Hits”, te VH1 sa svojim emisijama pa je Idol ponovno zaplovio u ‘svijet slavnih’, ali nikad nije uspio doseći onu snagu od prije dvadesetak godina. Na ruku mu nije išlo niti komponiranje jer je “Devil’s Playground” iz 2005. potpuno podbacio u kreativnom smislu.

Nedavno je izašla nova kompilacija pod nazivom “The Very Best of… Idolize Yourself” na kojoj su sakupljeni svi njegovi najznačajniji momenti iz karijere uz dvije nove skladbe. Postavlja se pitanje zbog čega još jedan komplet najvećih uspješnica pošto je u zadnjih sedam godina već izdao “Greatest Hits” i “Essential Billy Idol”, a samo jedan novi album (plus jedan božićni), ali ovdje se ipak neću osvrtati na to već na sam sadržaj izdanja.

Biti ‘idoliziran’ u novom mileniju bilo bi malo čudno, ali ima mnogo nostalgičara kojima je on još uvijek simpatičan pa vjerujem da će i ovo izdanje postići željeni uspjeh. A kako i ne bi kada je na njemu uvršteno šesnaest hitova i dvije nove pjesme, od kojih su njih barem pet-šest postale bezvremenske i uvijek rado slušane.

Zvukovno, ovaj album pripada zlatnoj generaciji ’80 pošto se u pjesmama odmah osjeti onaj dašak eksperimentalnog miješanja popa i rocka s plesnim elementima. Idol je koristio mnogo hard rock riffova dodatno ih ukrašavajući sa synthovima, a produkcijski je to tada zvučalo vrlo napredno, kao da je pratio najnovije trendove.

Pjesme koje će biti najviše zapamćene iz njegove pjesmarice su zasigurno šarmantna
“Dancing with Myself” kojom se i proslavio, ljetna himna “Hot in the City”, nimalo lijepa ‘svadbena’ “White Wedding”, “Rebel Yell” koju su već mnogi preradili (između ostalih i finski HIM), laganica u stilu Chrisa Ree “Sweet Sixteen“, te posljednji veliki hit “Cradle of Love“.

Naravno, svako bi mogao izabrati svoje favorite, ali smatram da je ovih šest pjesama ono po čemu je Billy Idol najviše poznat. Naravno, uz izblajhanu nakostriješenu kosu…

Ono po čemu se ova kompilacija razlikuje od ostalih su dvije nove pjesme koje se glazbeno ne odmiču previše od ostatka materijala, pa bi se moglo reći da su već sada malo ‘van datuma’, ali u ’80-ima bi zasigurno dobile pažnju slušatelja.

Prva od njih, “John Wayne“, je posvećena legendarnom glumcu, nešto je umjerenijeg ritma i bučnog refrena koji malo podsjeća na Falca, dok “New Future Weapon” s kojom završava album, zvuči kao klasičan brzi i žestoki Billy Idol.

‘Best of’-kompilacije služe kao dobar podsjetnik na najbolje pjesme nekog glazbenika pa bi samim time svaka od njih trebala biti pun pogodak. Kažem ‘trebala’ jer mnogi izvođači ipak nemaju dovoljno kvalitetnih pjesama van singlova ili prerano izdaju takvu vrstu izdanja, što se za Billy Idola ne može reći.

Izvrsno je izbjegao slabiji dio karijere pa je samo jedna skladba (“World Comin’ Down“) s lošeg prošlog albuma, dok većina ostalih datira prije 1990.

Kako Hrvatska češće voli slušati stare i izlizane bendove (u prvom redu pritom mislim na nedavni odjek na The Prodigyev nastup na Vip INmusicu), nego mlade i aktualne, tako vjerujem da bi eventualni Idolov koncert pobudio veliku masu koja bi htjela uživo doživjeti jedan njegov nastup. Ipak, retro je uvijek in, zar nije tako?!

“The Very Best of… Idolize Yourself” je odličan za upoznavanje i uživanje u glazbi Billy Idola, makar je danas neke pjesme načeo zub vremena. Niz hitova koji su poredani na ovom albumu pokazuju da je Idol bio jedan od jačih izvođača u 80-ima pa je prava šteta što svoju slavu nije uspio održati i kasnije.