Ichabod: Glazbeni vremeplov

    719

    Ichabod

    Volume 1: Psychedelic Chansons

    Datum izdanja: 01.10.2019.

    Izdavač: Samoizdat

    Žanr: Indie Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Never Alone
    2. God Help The Slob
    3. Bad Blood
    4. We Could’ve Had a Better Time
    5. Tangled / Wooden Carpenter
    6. Dinner Song
    7. Funny Bird
    8. Carol Eat Eyes
    9. Gilda

    Ako gledamo nezavisnu glazbenu scenu, danas je lijepo živjeti u Hrvatskoj. I dok u mnogim stvarima debelo kaskamo za zapadnijim svijetom, što se tiče glazbe, vjerujem da smo u trendu, jer svako malo nikne neki novi izvođač (iz manje sredine) na kojeg treba obratiti pažnju. Što se tiče Ichaboda, on pomnijim pratiteljima scene nije novost, jer je prisutan već godinama, izdaje zanimljive singlove, pa je konačno došao red i prvijenac.

    Nekih 33 minute i devet skladbi objedinjene su pod imenom “Volume 1: Psychedelic Chansons” i tu je sva suština Ichaboda kojeg poznajemo do danas. Kako i sam naslov kaže, psihodelične pjesme su oslonac stvaralaštva Ichaboda, a to je samo grubi prijevod s francuskog. Ichabod je ponajprije zaljubljenik u rani britpop zvuk koji jasno koketira sa chamber popom zbog kojih dobivamo prekrasne i milozvučne melodije koje s lakoćom ulaze u uho. Kad bih to preveo u bendove, svakako bi glavni utjecaji bili u rasponu od The Beatlesa do ranog Scotta Walkera.

    Muziku podržava

    Ako volite takvu vrstu glazbe, tada je najbolje sjesti i jednostavno uživati. Album će vas vjerojatno (glazbeno) odvesti barem 50-ak godina unazad i, ako mu dozvolite da se ponaša kao takav vremeplov, moći ćete čuti kakav je rock i pop bio u svojim začecima. Koliko god sve retro zvučalo, Ichabod ipak nije neki zastarjeli izvođač, jer je upravo taj zvuk fino prebacio u današnje vrijeme, a njegov osjećaj za melodiju je neprikosnoven. Tako ćemo kroz većinu pjesama dobiti dojam da se melodični indie pop hitovi mogu štancati u nedogled. Po tom segmentu, podsjetio me na još jedne indie pop junake imena Hari and Fat Sons koji su prije nekog vremena harali sličnim područjem.

    Album otvara ljubavna “Never Alone” koja zvuči kao izgubljena pjesma The Beatlesa, do nje je “God Help The Slob” koja vuče na ranog Hawleya, “Bad Blood” ima štih Ocean Colour Scenea… I tako se pjesme redaju i pokazuju koliko je britanska scena iz svih epoha utjecala na Brunu tijekom njegovog stvaralaštva. Najvažnije od svega je da uvijek uspije te utjecaje posložiti u nešto sasvim novo i neodoljivo.

    Ako ste prošle godine slušali do besvijesti album “May” Kensington Lime, tad je sasvim logično da ove godine pozornije poslušate “Volume 1: Psychedelic Chansons” Ichaboda, jer su im temeljni utjecaji jako slični. Dok je Radić već etablirani izvođač s nizom uspješnih bendova iza sebe, Bruno je tek na početku glazbene karijere i to se jasno osjeća u ovoj usporedbi. Ipak, upravo to i jest njegova prednost, jer povremena naivnost i zaigranost daje ovom albumu neodoljivu ljepotu koja će sigurno biti dodatni impuls i baza za budući rad.

    Muziku podržava