I Talijani traže svoj dio kolača

Vječnu priču o europskom položaju u svijetu gitarističke glazbe, često je potrebno nanovo ispričati. Nijemci tonu sve dublje i dublje u prošlost i neukus, Skandinavci definitivno imaju svog konja za utrku i njihov metal je svjetski priznat. A Talijani? Evo i njih! Nakon Linea 77, u tom modernom nu-breed/rap-metal/post-hardcore pravcu ovo je prvi put da mi uši i tipkovnica bježe preko Jadrana.

A što su to točno naši susjedi Talijani napravili? Pa, kad se sve zbroji, skoro ništa. Snimili su skroz solidan album, koji su lišili bilo kakve originalnosti koju neamerički bendovi često koriste kako bi došli do nekakve pažnje. Nekakvi etno elementi su uvijek upakirani u žestoke gitare. Sjetimo se samo Sepulture i Soulflyja s njihovim plemenskim elementima, ili System Of A Down s njihovim zajebantskim pjesmuljcima koji odišu tim armenskom prizvukom.

Upravo ta dva benda su Keenants najviše koristili još od 2001. godine, kada su osnovani. Ali, oni su doslovno koristili njihove recepte, tako da ponekad smiješno zvuči SOAD zezantska kitica, pa masni Sepultura riff na refrenu. Pjevanje je pri početku albuma na pjesmi “This Song Is Not In A Playlist” jako žestoko i pomalo zamaže oči, jer se kasnije sve skupa malo smiri, i nije baš sve tako žestoko i divlje.

Recimo, “Waiting For God” i “Ride On The Grind” (na kojoj ima malo pjevačkog kreveljenja) podsjeća na neki Guano Apes ili Exiliu, pa od žestine ostaje samo vokal u stilu American Head Charge ili Mushroomhead.

Samo taj početak albuma i više je nego dovoljan za upoznavanje s bendom, jer se primjećuje velika sličnost s današnjim trendovima. Čak je i produkcija sasvim dobra, ali i prilagođena američkim metal standardima što je opet djelomično dobro, a djelomično i loše. Zašto? Jer je to u pogledu kvalitete jako pohvalno, ali i jako loše zbog ogromne konkurencije u koju se jedan prosječan europski bend nikako ne može ugurati. Baš nikako! Pogotovo iz činjenice da je danas i američka publika spremna prihvatiti nešto novo i drugačije.

Preostali dio albuma ima malo drugačije strukture pjesama, kao npr. “Feedback” i “Unbreakable” koje pokazuju da su Keenants jednostavno kopirali dijelove raznih bendova i po svom ukusu ih povezali u pjesme. To rade gotovo svi bendovi na svjetskoj glazbenoj periferiji – iskombiniraju svašta, pa ako pogode nečiji ukus i nečije najdraže bendove – super.

A ako ne, sigurno nikome ne zvuče glupo. Ipak, takav stav teško će me natjerati da ‘tamo neki’ Keenants u player stavim prije bilo kojeg do sada otkrivenog benda. Da živim u njihovom kvartu možda, ali ovako – nema šanse.